BLOG, MOJI TEKSTOVI, Uncategorized

Što meni znači Uskrs

Iza nas je blagdansko vrijeme. Moram priznati da me pomalo učinilo tužnom što ga sve manje ljudi doživljava blagdanskim i onakvim kakvo mu je istinsko značenje – slavljem života. Začudilo me koliko je «duhovnih» ljudi na dan Uskrsa poslalo ponude za svoje radionice u kojima obećaju da ćemo sa tih nekolikosatnih radionica izaći kao potpuno nove i sretne osobnosti. Misle li zaista ljudi da je to moguće i pita li se itko kako izgleda život osobe koja na Uskrs piše pozive za radionice?!
Isto tako, začudilo me što se danas smatra zabavnim kod nekih ljudi koji naizgled žive sređenim građanskim životom. Jedna mi je mama na Božić napisala «fora» čestitku «Štetan Božić». Ovog je Uskrsa njezino dijete mom čestitalo Uskrs smsom na kojem je bila slika «prostog prsta». Kaže se da jabuka ne pada daleko od stabla, ali ova jabučica ima svega 9 godina, nije joj još vrijeme za tako dubok pad. Mi bismo trebali biti primjer našoj djeci, ali kakav smo primjer kada nakon posjete crkvi čestitamo nekom «Štetan Božić»?! Jesmo li svi postali više ili manje farizeji ili još uvijek nismo došli do one točke kada više nema nazad?!

Sa tim sam mislima ovog kišnog i pomalo depresivnog jutra koračala putem prema Petrovoj bolnici na redovni ultrazvučni pregled kod liječnika kod kojeg baš ne idem rado. Ni sama si nisam mogla objasniti zašto sam opet odlučila otići baš k njemu, nakon što me već 5 godina uporno zasipa vrlo teškim riječima jer se odupirem onom što on smatra ispravnim, a ja pogubnim za sebe i svoje zdravlje. Možda sam htjela sebi još jednom dokazati da je moj mir i sigurnost unutarnjeg glasa iznad njegovih grubih i nimalo ugodnih riječi. Možda sam znala da će jednom doći dan kada će i on spoznati da postoji nešto više od brojki i statistike i da ću dobiti potvrdu da sam bila u pravu, mada mi se to činilo gotovo nemoguće, posebno danas. Pripremila sam se za višesatno čekanje i optužujuće i zloguke riječi, pretpostavljajući koliko će mi minuta ovog puta trebati da unutar sebe osjetim mir nakon prvotnog spontanog vala nelagode koji dolazi kad vam liječnički autoritet kaže da se neodgovorno ponašate prema svom zdravlju i da je pitanje trenutka kada će vaš, trenutno uredan nalaz, postati neuredan. Taj liječnik naime svaki put inzistira na vađenju mojih jajnika jer zastupa stav jednog dijela struke da se na taj način vrši prevencija eventualnog budućeg nastanka karcinoma. Drugi dio struke zastupa potpuno suprotan stav. Činjenica je da struka samo pretpostavlja jer nema pouzdanih i čvrstih dokaza niti za jedan stav. Statistika je pokazala da je podjednaki stupanj ponovnog nastanka karcinoma kod žena sa odstranjenim i sa ostavljenim jajnicima.

Ovog je jutra pregled bio potpuno iznenađujuć. Prije svega, nisam čekala satima, nego sam odmah došla na red. Nadalje, ovog puta me dočekao pogled i pozdrav, za razliku od višegodišnje šutnje bez pogleda. Nisam niti ležala na stolu preko pola sata čekajući liječnika da završi telefonske razgovore ili pisanje mailova. Ovog puta je pored mene bio čovjek koji je pokazao istinsko zanimanje za mene i moje zdravlje. Nije me napadao, niti mi objašnjavao koliko sam u krivu. Dapače, ljudski mi je rekao da medicina puno toga ne zna i da je većina toga u Božjim rukama. Ničim izazvan mi se ispričao ako je ikada prema meni bio grub i ako me ikada silio na odstranjenje jajnika, jer u mom slučaju za tako nešto nema potrebe. Prvi puta me pitao zašto se dosada nisam odlučila na taj zahvat uprkos svim njegovim preporukama, te se složio da bi to za mene bilo pogubno, prije svega zato što je moje uvjerenje protivno tom činu. Rekao mi je da je za moj status najvažniji imunitet i da svaki operativni zahvat ili pritisak na psihu vrši pritisak na regulatore imuniteta, a da koristi zahvata niti su dokazane, niti bi bile tolike kolika bi bila šteta od samog zahvata. Bila sam duboko dirnuta promjenom na tom dosada grubom, egoističnom i uskogrudnom čovjeku koji slovi kao vrhunski ultrazvučni dijagnostičar. Da nije bilo njegovog znanja, odličnog aparata na kojem radi, te moje odluke da je moj mir u meni, a ne u njegovim nepotkrijepljenim riječima koje govori iz uvjerenja, a ne iz stvarne slike, davno bih odustala od njega, jer je na mene vršio psihički pritisak. To sam mu na kraju danas i rekla i ujedno ga pitala što se kod njega promijenilo. Pogledao me i rekao da je njegova sestra bolesna i da se po prvi puta stavio u kožu pacijenta, te da bi na mom mjestu i on učinio isto.

Taj je čovjek bio «farizej», ali danas je «vjernik». Možda ne po zakonima crkve, ali po zakonima čovječnosti sigurno. Donedavno je radio posao i bio u njemu stručan, ali ne i čovječan. Danas živi svoj posao i radi ga stručno srcem. Meni je jutrošnji događaj čudo Uskrsa, čudo vjere i strpljenja. Na povratku kući srce mi je skakalo do neba, nije me smetala kiša, niti depresivno vrijeme, u meni je živjelo sunce i blažena radost. To mi je najdraži Uskršnji poklon i dokaz vjere koji mi je trebao i na koji kao ljudi imamo pravo. Bog nam daje pravo da tražimo dokaz vjere. Pitanje je samo da li imamo dovoljno otvorena srca i dovoljno povjerenja i strpljenja taj dokaz dočekati i doista osjetiti ili čuti. U ova teška i depresivna vremena kada smo okruženi sa sve više farizeja i sljedbenika, potrebno nam je otvoriti srce i živjeti sebe na sliku i priliku Božju. Što je više takvih ljudi, to će više čuda biti u svijetu koji nas okružuje, a sve manje djece koja imaju potrebu čestitati Uskrs prostim prstom u duhu priprema za Svetu Pričest, poučena roditeljskim primjerom «štetnog Božića».
Sa malim zakašnjenjem, sretan Uskrs svima. Neka u nama zaživi duh novoga života u ljubavi i vjeri, u čovječnosti i povjerenju prema životu i svemu onome što ga čini.

Related Posts

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)