Osjetila sam potrebu napisati kako su se prethodna 2 zakona uklopila u moj život. Obzirom da poznajem zakonitosti vizualizacija i manifestacija, taj dio mi nije trebao biti težak. Međutim, pokazao mi se teškim, jer sam spoznala da mi nije baš potpuno jasno što želim. Obično se to spozna tek kada krenemo pisati svoje namjere i ostanemo u čudu kako ih je ponekad teško jasno, kratko i bez dodatnih “ako” artikulirati. Moja lista je ostala nedovršena jer osjećam da mi treba još malo vremena da si ju dovoljno jasno sročim kako bih svjesno i odgovorno krenula u realizaciju napisanih ciljeva. Tu se vidi snaga prvog koraka. Iako lista nije dovršena, da nije bilo prvog koraka u vidu njezina sastavljanja, još danas bih živjela u iluziji da znam što želim i da ulažem energiju u nešto što ne daje rezultate. Idući korak će biti dovršavanje liste, te tek tada nastupa nevezano ulaganje fokusa i energije u postizanje željenog. Dakle, ispred mene je put kojim trebam kročiti kako bih dosegla cilj, korak po korak, iz dana u dan.
Možda nisam na onoj dionici puta na kojoj bih svjesno željela biti, jer sam ostala pomalo zbunjena da mi nisu potpuno jasni moji ciljevi, ali sam svjesna da sam upravo tamo gdje trebam biti.
Nije teško pogoditi čime su obilježeni moji dani nakon te spoznaje i da se nalazim u jednom razdoblju unutarnje kontemplacije kako bih se povezala sa sobom i svojim potrebama. Pomalo mi je kaos u glavi, ali ne brinem zbog njega, nego uživam u procesu i svakodnevnim spoznajama iz čijeg vrtloga će se izroditi sve ono što je potrebno.
Uslijed “kaosa” u glavi, proteklog tjedna sam privlačila i kratkotrajne kaose u svom vanjskom okruženju i to na nezgodne i bolne načine.
Počelo je presudom vezano za dugotrajan proces podjele bračne stečevine. Nisam znala što točno želim tom presudom, ali sam znala da želim biti sama kad ju slušam. Bog mi je ispunio želju, jer osim mene, suca i zapisničarke nije bilo nikoga drugog. Neću sada iznositi presudu, jer joj tu nije niti mjesto, niti je za to vrijeme, ali je bio tragikomičan njezin utjecaj na mojih narednih nekoliko sati. Kad je sudac čitao, čula sam jedno, a kad mi je objašnjavao što je pročitao, čula sam potpuno drugo, bitno drugačije od prvog. Potpisala sam zapisnik bez da sam ga pročitala vjerujući sucu i njegovim riječima i izašla iz sudnice sretna što je sve završilo, ali ujedno i pomalo tužna zbog ishoda kojeg nisam smatrala pravednim. Vrlo brzo se spustio neviđen pljusak kojem se nije vidio kraj, te sam odlučila vrijeme svog zatočeništva u jednom shopping centru ispuniti čitanjem zapisnika. Pročitala sam ga nekoliko puta dok mi je srce lupalo u svakom dijelu tijela. Čitala sam ono što sam prvo čula. Uhvatila me panika, jer je to bila, po mom sudu, daleko gora opcija od one sa kojom sam se odlučila pomiriti, iako niti nju nisam smatrala pravednom. Tada sam ZNALA da panika znači da nisam u sadašnjem trenutku i da se samo trebam vratiti u njega, međutim, uz sve znanje, povratak nije bio trenutan, nego mi je trebalo pola sata užasa da se počnem vraćati sebi.
Kako svi imamo svoje anđele, meni su moji ubrzo poslali spas kroz prijateljicu kojoj nije bilo teško sjesti u auto po tom pljusku, doći po mene i odvesti me svojoj kući. Sama ideja da će doći me primirila pa sam već prilično mirna sjela sa njom u auto, a do njezine kuće sam bila gotovo “vraćena sebi”. U skladu sa time, stvari su se tako i riješile jer je ona čitajući presudu uočila da sam previdjela pročitati riječi iza navodnih znakova i da je ona upravo onakva kako mi ju je sudac objasnio. Iako niti to nije rješenje za koje bi se moglo reći da je idealno ili onakvo kakvo bi “pravedni” um tražio, tada, a i sada sam potpuno sigurna da je sav taj cirkus bio potreban kako bih prihvatila sa lakoćom i olakšanjem nešto što bi možda bilo daleko teže prihvatiti. Taj primjer pokazuje veličinu i snagu kaosa, ili kao što 6. duhovni zakon kaže, neodređenosti. Neodređenost kaže da svakog trenutka svog života koračamo u neznano, a ono je polje svih mogućnosti. Samo naša vezanost za znano ili strah od neznanog, nas vode još dublje u kaos. Moja sumnja i neprihvaćanje su me odvukli u kaos, ali nakon prvotnog grča, panike i zdvajanja, vođena anđelima sam se prepustila i to me odvelo do mira i spoznaje da sve je već najbolje, kako je.
Vratila bih se još na želju i namjeru. Obzirom da nisam imala jasnu želju što točno želim od tog procesa, dobila sam upravo to, nešto što i želim i ne želim. Da sam imala jasan cilj i da sam ga prepustila u božje ruke, dobila bih upravo to što sam jasno željela.
U tome je bit jasno sročenih želja i zašto se one rade. Stoga, ako još niste, sročite svoju listu želja i slobodom nevezivanja uživajte u rezultatima za koje će vam se ponekad činiti kao da padaju s neba, koliko lako ih ostvarujete, iako su možda dok ste ih pisali, izgledali nemogućima.
