Na putu prema sebi bila sam avanturist, sljedbenik, učenik, istraživač, lutalica, budala, luđak, nevjerni Toma, frustrirana i ljuta žena, znatiželjno biće, uplašena i izgubljena djevojčica, euforična žena, bolja od drugih, manje vrijedna od drugih, …. svakakva sam bila. No, u mojim traganjima, bilo je nešto uvijek UVIJEK ISTO prisutno u meni – svakim atomom svog bića sam ODLUČILA da neću odustati dok ne prepoznam da sam došla tamo gdje idem, iako nisam niti jednog trenutka znala točno kamo idem. Zvala sam taj cilj prosvjetljenje, ali osim ideje uma koju sam kreirala iz onog što sam o prosvjetljenju čula ili pročitala, istinski nisam imala pojma kako to izgleda i kako ću do toga doći. Nisam znala ni hoću li doći u ovom životu ili nekom drugom, ali čvrsto sam naumila da neću stati, barem ne u ovom životu.
Zanimljiv je put u kojem kročiš prema nečemu što ne znaš kako izgleda, niti kako ćeš prepoznati da si na cilju, ali ustrajno ideš bez obzira na ozljede, padove, sumnje, strahove. Periodi sumnje i padova su bolni, jako bolni, čak gori od straha, ali nešto unutar tebe ti ne dozvoljava da odustaneš. Čak se niti ne pojavi ideja o odustajanju. Ideš, jer nešto duboko unutar tvog bića toliko jako gori da to svjetlo ne možeš ugasiti, možda samo zato jer ni ne znaš da je unutar tebe, obzirom da ga ne vidiš, jer ti oči uma uporno gledaju u tamu unutar tebe koju si sakupio kroz ovaj i tko zna koliko ranijih života. Ta tama je toliko tamna i toliko neizdrživa da ne možeš odustati od puta prema svjetlu kojom ćeš je raspršiti.
To svjetlo tražiš u knjigama, učiteljima, mantrama, molitvama, religijskim obredima, tehnikama, svetim spisima i pjesmama, na energetskim mjestima, u čarobnim napitcima, kartama, vidovnjacima, prorocima, iscijeljiteljima, biljkama, liječnicima, lijekovima,… nema gdje ne zaviriš da ga nađeš. Tražiš ga i u sebi, naravno, jer ti kažu da je tu, ali kad god da pogledaš unutar sebe vidiš um koji divlja, scenarije bolne prošlosti i neizvjesne budućnosti, nemir, strah, sumnju, patnju, bol, najčešće. U kratke i tako željene trenutke praznine, unutarnje svjetlosti i mira zalutaš ponekad, ni sam ne znajući kako. Kad uđeš u te trenutke, poželiš ih uhvatiti, zadržati, ali čim pomisliš na to, oni nestanu. Tada se “ubiješ” analizama kojima želiš ući u te trenutke s namjerom, ali ti ne uspijeva. Tada ljut i umoran nastaviš dalje, ni sam ne znajući na koja vrata da pokucaš i što da učiniš da pronađeš to svjetlo, da jasno vidiš, da osjetiš duboku životnu radost i taj toliko željeni osjećaj stalne ljubavi, lakoće i mira. Čim pronađeš osobu za koju ti se čini da ima to što neumorno tražiš, obratiš joj se i ne pitaš koliko košta, jer znaš da to što tražiš cijenu nema.
Put prema sebi je put kojim ćemo svi proći, netko u ovom, a netko u tko zna kojem životu. Zato se rađamo iz života u život. To je konačna i ultimativna svrha života, da pronađemo ili otkrijemo tko smo. Što je TO NEŠTO unutar nas jače u smislu odlučnosti, hrabrosti i upornosti da kročimo tim putem, to smo bliže cilju. To što nas unutar nas “goni” je svjetlo i snaga naše duše, koju ne vidimo, ali je osjećamo kao trajno gorivo koje nam ne dozvoljava da stanemo.
Ništa na putu prema sebi nije pogrešno, mada se često čini da je, jer nailazimo na svakakve učitelje ili bolje reći mučitelje, u raznim oblicima i raznim formama. Od svih i svega UVIJEK NEŠTO DOBIJEMO, što nam je potrebno na toj dionici puta. Od nekog neistinu, od nekog istinu, ali neistina je u funkciji istine, pa samim time nije loša, jer nas uči da vjerujemo sebi, a ne nekome izvan sebe.
Ono što me put podučio, želim ovdje podijeliti sa vama. Na putu se moramo odreći onog što je mrtvo, ali to ne možemo ako ne ojačamo ono što je živo. Mrtav je sadržaj uma, pa samim time i naše vrijeme koje provodimo u njemu. Živ je život u našoj zdjelici, jer tamo se nalazi naše duhovno srce. Biti pažnjom u zdjelici, a ne u umu, čini se besmisleno i sporedno, a ustvari je beskrajno važno. Zašto bismo bili u zdjelici, kad tamo ničeg nema, čini nam se? Ima, itekako ima. Za početak puno tame, srama, krivnje, straha, otpora, bola, patnje, zaglavljenosti. Zato i nismo tamo pažnjom, jer čim smjestiš svijest tamo, poželiš pobjeći i pobjegneš u um, jer tamo ti je ugodnije, koliko god je strašnije, jer barem vidiš ono što je u njemu i navikao si na sadržaj uma.
Put prema sebi znači otkriti mjesto gdje se nalazi tvoja životna energija i biti pažnjom većinu dana na tom mjestu, kako bi život koji tamo struji postajao jači i dosegao snagu kojom će moći upiti i rastvoriti svu životima nakupljanu tamu, bol i patnju.
Osjećam već neko vrijeme poziv da one koji su spremni povedem tim putem, ali čekam jasan impuls koji će mi jasno dati do znanja kad je pravo vrijeme. No, i sami možete tim putem. To je put u kojem ćete jako dobro vidjeti svoj sram, krivnju, pogledat ćete u oči svim svojim strahovima, ljutnjama, zamjeranjima, tugama, patnjama, … i kad ih jasno vidite, oni će nestati i zamijenit će ih svjetlost vašeg bića koja nije ništa drugo nego ogromna životna radost koja se poput svjetlosti duginih boja prelijeva vašim postojanjem i svemu što njime dodirnete.
