Jeste li ikada imali osjećaj da su svi vaši snovi ispunjeni? Jeste li osjetili lakoću postojanja koja prati takav osjećaj? Jeste li tada mislili da možete sve što poželite, da će taj osjećaj trajati čitavu vječnost i da više nikada neće doći trenutak u kojem ćete se osjećati loše? Tada ste vjerojatno mislili da ćete zauvijek nositi u sebi taj osjećaj i da će on biti dovoljan za čitav život pun sreće i unutarnjeg zadovoljstva.
Koliko je takvo stanje dugo trajalo? Tjedan? Ili možda mjesec ako ste imali sreće? Možda i nekoliko mjeseci, ako ste doista turbo-mega-sretan čovjek.
Kako ste se osjećali kad je taj osjećaj popustio ili izblijedio?
Mogu misliti, ali ne želim osjetiti, jer vjerujem da je beskrajno bolno. Ustvari, osjećam tu bol. Moja je sreća što ju osjećam, ali ju gledam kao znatiželjni promatrač, čime sam automatski distancirana od nje i ne osjećam ju doista, samo virtualno.
Već poprilično dugo imam i radim gotovo sve što sam oduvijek željela i osjećam se odlično zbog toga. Plovim dugi niz tjedana kroz osjećaj ispunjenja, zahvalnosti, sreće, ljubavi i lakoće življenja. Tu i tamo je brzo prošao kroz mene lagani oblačić nelagode ili sumnje da je tako nešto nemoguće, ali sve do prije nekoliko dana, izgledalo je kao da ništa ne može poremetiti dubok osjećaj ispunjenja i sreće.
Izvana ga ništa i nije poremetilo, jer sve je i dalje divno, čak i divnije nego sam mogla i zamišljati. I dalje sam zahvalna na tome i ne želim ništa u tome mijenjati, niti želim nešto bitno drugačije od ovoga što imam. Međutim, u mene se uvukla nelagoda i sumnja. Maleni crvić straha i navike iz prošlosti, čiji glasić iz dalekih dubina šapuće “ništa ne traje vječno, … ovo je predobro da bi trajalo,…nakon sunca dolazi kiša,… tko se zadnji smije, najslađe se smije,… životu nije suđeno da ide tako jednostavno i lako,….” je počeo sve jače odzvanjati u mom umu i proizvoditi nelagodu i nemir u količinama koje su dovoljne da izbace mir sa trona.
U čemu je vic?
Upravo u tome da bih željela nešto TRAJNO ZADRŽATI. Toliko mi je lijepo da bih htjela da tako ostane vječno. Time zaustavljam tijek života. Zbog straha od promjene koja bi možda mogla biti manje lijepa, prestajem disati i živjeti, trudeći se dovoljno dugo zadržati dah, kako bi opstalo ovo divno što je.
Koliko dugo možemo ne disati? Medicinski ne više od nekoliko minuta.
Emotivno i psihološki ipak neko znatno dulje razdoblje. Međutim, ne-disanje i zadržavanje u postojećem stanju nije prirodna pojava.
Život krasi protočnost i stalna mijena.
Mene je uplašila ta mijena jer mi se učinilo da je previše lijepo i da teško da može biti još ljepše. Tko je rekao da ne može biti ljepše? Hoću li zbog sumnje u mogućnost ostvarenja još veće ljepote blokirati život u sebi i oko sebe?
Ne, neću. Idem dalje, dišem dalje. Trenutno u nelagodu. Ali i nelagoda je dio života, samo jedna od emocija koje dolaze i prolaze. Ova mi je pokazala stupanj moje vjere ili bolje rečeno ne-vjere. To što ne vidim nove vrhunce, ne znači da ih nema.
Došla sam do mjesta na kojem sam željela biti, uživala sam u pogledu nekoliko divnih mjeseci, a sada je došlo vrijeme da krenem dalje, prema novim vrhuncima.
Svaki pokret može na početku bio neugodan, jer nas izvlači iz zone ugode u koju smo zapali lebdeći na lovorikama dosadašnjih ostvarenja. Međutim, kada se mišići zagriju, trčimo kroz život sami od sebe, ne razmišljajući o nelagodi ili otporima. Kao maratonci koji sustavno i sa vjerom idu prema cilju, bez obzira koliko on daleko bio.