Ne znam jeste li ikada čuli za pitanja “ZAŠTO” koja tako divno aktiviraju našu PODsvijest da u našem svjesnom svijetu proizvodi događaje koji nam u praktičnom životu daju odgovore na postavljeno pitanje, bez da išta učinimo da ih sami pronađemo.
Jedno od mojih omiljenih pitanja je “Zašto ja duboko i prožimajući volim svaki dio sebe?”
Teško je na to pitanje odgovoriti razumski i svjesno, jer na svaku tvrdnju razum daje protutvrdnju, kao npr.:
-
Imam lijepu kosu. Aha, možeš mislit, daj pogledaj kako ti je tanka i brzo se masti,
-
Imam krasan osmijeh. Da, da, daj si pogledaj kako su ti prirodno žuti zubi, a nisu ti niti savršeni, bolje da se nikad ne smiješ sa takvim zubima,
-
Imam lijep glas. Koga ti zavaravaš, jesi li čula kakve glasove imaju spikeri na TV ili radiu,
-
Imam lijepe noge. Jesi sigurna da se to može zvati lijepim nogama, daj si pogledaj kapilare koje se naziru ispod kože,
-
Imam nježan dodir. Baš nekom treba tvoj dodir,
-
Dobra sam osoba. Aha, zar si zaboravila što si pomislila o tamo nekom svega nekoliko sati ranije,
-
Nastojim govoriti istinu. Da, samo nastojiš, sjeti se samo koliko je laži bilo u tvom životu,
-
Dobra sam majka. Da, da, zato ti je dijete bilo jučer tužno.
Poznato? Vjerojatno takve liste možemo sastavljati do sudnjeg dana, a i onda bismo vjerojatno našli nešto zbog čega bismo mogli naći opravdani razlog da se ne volimo potpuno i prožimajuće jer to nismo zaslužili.
Kao da je bitno jesmo li zaslužili ili nismo. Kao da je bitno jesmo li savršeni, jer savršenstvo je upitan i individualan pojam. Nekome tko ima 100 kg savršenim se može činiti tijelo od 70, dok drugome tko ima 55 kg, osjećaj nesavršenosti stvara toliko željeni kilogram manje.
Sve je to toliko nebitno, jer je riječ samo o vanjskim razlozima zašto se voljeti. Kao da nam trebaju vanjski razlozi da bismo se uistinu voljeli. Istinska ljubav ne dolazi izvana, nego iznutra. To je osjećaj da volim svaki dio sebe, ma koliko god nesavršen bio. Uopće ne razmišljam o tome je li savršen ili ne, ima li vrijednost i čemu služi. Ne bavim se dijelovima sebe, nego volim čitavog sebe, upravo onakvog kakav jesam. Baš takav, sastavljen od bezbroj dijelova, misli, osjećaja, iskustava, … sam jedinstven i divan, vrijedan ljubavi. Volim svoju nogu jer bez nje ja više nisam isti. Volim i svoj um, bez obzira što me svakodnevno umara sa gomilom nepotrebnih i teških misli, jer bez njega ja nisam ono što jesam. Volim svaki svoj osjećaj zavisti, tuge, mržnje, ljutnje,… jer da ih nisam osjetio, ne bih bio ono što sam danas. Prihvaćam svaki dio sebe, jer svaki čini mene. Ja sam jedinstven. Ja sam unikat. Dijamant koji sjaji. Možda ne cijelom svijetu, nego samo onima koji ga žele vidjeti. I ti koji ga vide mu se dive i treba im upravo ovakav kakav je. Ja sam centar svog svijeta, centar sebe i centar svog života. U meni je život i ja sam život. A život je dar, ljepota i moć.
Stoga, bez obzira kakav se danas činim sebi iz dubine sebe kličem “Zašto ja duboko i prožimajući volim svaki dio sebe?”
Odgovore ne tražimo, doći će sami. Odgovori uvijek dolaze tek onda kada postavimo pitanje. Stoga, postavljajte pitanja, život služi tome da bi vam širokogrudno davao na njih odgovore. Budite umjetnici pravih pitanja, jer tako ćete dobiti najbolje odgovore. Ako vam ne trebaju odgovori na pitanja “Zašto se meni dešavaju ova sranja (pardon my french)?”, nemojte postavljati takva pitanja. Jednostavno a djeluje. Treba jedino pokušati.