Protekli vikend sam bila kod dragog u Njemačkoj i kao što je to obično dosada bivalo u mom životu, nakon intenzivnog i lijepo provedenog vremena, jučer sam se većinu vremena osjećala tužnom. Kad se udaljimo od sadašnjeg trenutka, kao ja jučer, obično nam se onda “nakaleme” svi drugi osjećaji kojima vlada ego. Tako je i mene uhvatila zabrinutost, nelagoda i sumnja, te sam vrlo uspješno žalila samu sebe. Bilo je to smiješno jer sam istovremeno komunicirala sa osobom koja je bila u istom stanju, s tom razlikom što se ona žalila, a ja sam ju tješila i pokušala joj pomoći da izađe iz tog stanja. Slušajući sebe što joj govorim, bilo mi je jasno da je ona samo odraz mene i da su moji pokušaji da joj “pomognem” samo način da osvijestim svoje osjećaje. Iako sam ih postala svjesna, ipak sve nije prošlo kao rukom odneseno, trajalo je još nekoliko sati koliko mi je bilo potrebno do kraja “apsolvirati” emocije koje su vladale sa mnom.
Navečer tijekom razgovora s dragim rekla sam mu kako je smiješno što sa lakoćom, čak i kad mi je jako teško, mogu utješiti druge, ali samu sebe ne mogu. Čak sam se uhvatila i u samosažaljenju jer nitko ne vidi moja stanja i ne misli da je i meni ponekad potrebna utjeha. Čim sam to pomislila dobila sam divan mail od jedne prijateljice, ničim izazvan. Uprkos tome što je moja svjesnost bila daleko, dobro utrenirano primjećivanje simbolike je uključilo senzore opažanja i istog trena je mozak krenuo u procesuiranje dana. Shvatila sam da sam jučer dobila desetke mailova i poziva dragih ljudi, prijatelja, klijenata,… te mi je svaki od njih rekao nešto lijepo. Oni su me osjećali, jedino ja nisam osjećala njih, jer sam bila u svom filmu. Bog je uvijek sa nama, iako ga često ne vidimo. Tako ja nisam vidjela koliko me ljudi “tješi” iako spoznajno ne zna da nisam dobro. Tješili su me niti ne znajući da me tješe. Osjetili su potrebu i poriv javiti mi se, ničim vanjskim izazvani, vođeni od više sile koja me voli i koja im je prišapnula da su mi potrebne njihove riječi. Iako ih nisam bila u stanju odmah primijetiti i čuti, ipak su vrlo brzo doprle do mene.
Moja nelagoda je trajala svega nekoliko sati, mada mi se činila dugačka kao vječnost. Nekada su moje nelagode trajale najmanje danima, a uobičajeno tjednima, a neke i godinama. Sada ne moram ništa učiniti da ih uklonim, jer ih život uklanja sam. Pomažem mu i ja u tome svakodnevnim meditacijama i treniranjem svjesnosti. Kao što svaki trening daje rezultate, tako ih daje i trening svjesnosti, a njegovi su rezultati predivni jer nam omogućavaju da većinu života sa lakoćom provedemo u miru sami sa sobom. Poneki trenuci nelagode na taj način brzo prolaze, a smisao im je u tome da se podsjetimo koliko je divno biti svjestan i koliko nam to pomaže da slobodno prolazimo kroz životni safari bez straha da bismo mogli postati plijen neke od zvijeri kojima smo uglavnom okruženi.
Da sam se odmah prisjetila 4. duhovnog zakona, vjerojatno bi moja nelagoda još kraće trajala, jer je on napravljen tako da njegove riječi odmah dopiru do duše i uspješno nas sa njome povezuju. Jutros sam ga čitala i dodatno osjetila njegovu snagu. Doslovce sve ide samo od sebe, život se za sve pobrine. Mi ne možemo učiniti ništa, osim se opustiti. Ili grčiti. Ovisno o tome koji rezultat želimo postići. Iz grča dolaze brige, sumnje, tuga, nelagoda, ljutnja, bijes, zavist,… a iz opuštenosti lakoća bivanja.
Znate li što se sve jutros dešavalo nakon što sam se sinoć opet povezala sa sobom? Rano ujutro sam dobila poziv da će mi biti isplaćena većina novaca koju mi duguje firma u kojoj radim. Nakon nekoliko trenutaka sam dobila i odgovor na prošlotjedno postavljeno pitanje što da učinim sa kreditom za stan. Nazvala me i doktorica vezano za nalaze koje sam čekala i koji su svi u savršenom redu. Čekao me i mail vezano za reiki inicijacije i dogovore oko radionica.
Bog se uvijek brine za nas, a jedino o nama ovisi primjećujemo li njegovu prisutnost ili ne. Da bismo je mogli primijetiti, trebamo biti opušteni i prisutni. Od nas se jedino to traži, a mi uporno mislimo da moramo od sebe dati daleko više. Iscrpljujemo svoje misli i tijelo pokušajima da nešto “sredimo”, na nešto utječemo, o nečem brinemo,… a već smo zbrinuti.
