Danas sam imala prilike vježbati neprosuđivanje i to vrlo žestoko. Ustvari, počelo je još sinoć, neposredno nakon što sam objavila tekst na blogu. Zanimljivo kako iskušenja krenu čim se otvorimo za njih, jer se osjećamo spremni „obračunati“ se sa njima. Ne volim riječi tipa „obračunati se“, ali trenutno mi bolja ne pada na pamet.
Kao što sam već više puta pisala, jedan od mojih najžešćih strahova je egzistencijalni. Što sam ga više svjesna, to se sve više smanjuje, no sve dok ne nestane svim se silama trudi uspostaviti kontrolu nad mojim umom. Kako u posljednje vrijeme imam nešto više vremena meditiram više nego uobičajeno, tako da moj egzistencijalni strah traži način za preživljavanje „napadnut“ prazninom koja ga pritišće sa svih strana. Sinoć je izabrao koristiti se vlasnikom moje bivše firme, a danas i glavnom direktoricom. Oni su se svojski potrudili objasniti mi kakva sam osoba. Nisu baš birali riječi i kad bih se bavila riječima, onda bih našla bezbroj razloga za prosuđivanje i osuđivanje. Međutim, shvatila sam to kao divnu prigodu da uđem dublje u meditaciju i da vježbam neosuđivanje.
Prije svega sam se zahvalila u sebi tim osobama što su takve kakve jesu i što se mogu u njima ogledati i jasno spoznati što jesam i što nisam. Zapitala sam se što u meni izazivaju njihove riječi i spoznala da jedina emocija koja izlazi je egzistencijalni strah. Kako da se ljutim na nekoga tko mi je pokazao da još u meni ima straha? Mogu mu iz dubine duše jedino zahvaliti jer mi je pomogao „izvući“ strah iz mojih dubina, jasno ga pogledati, osmotriti sa svih strana i odlučiti što ću sa nečim tako „uplašenim“ učiniti.
Sjetila sam se da smo mi ljudi, svatko od nas, potencijal beskonačnih mogućnosti i da kao takvi ne možemo biti ugroženi nikako, pa niti egzistencijalno.
Osjetila sam dubinu svoje vlastite potencijalnosti, povezala se sa njom i svjedočila kako okovi straha otpadaju. Više nije bilo bitno hoću li dobiti ili ne zaostale plaće. Predala sam višoj inteligenciji rješavanje te situacije. Uvijek smo savršeno vođeni sa daleko više instance nego što je naš um, stoga sam um isključila i pozvala onog tko me stvarno vodi da preuzme vodstvo i riješi situaciju.
Istog trena sam osjetila lakoću, opuštenost i radost, iako se ništa nije promijenilo, niti je problem riješen. Što se mene tiče, problema više nema. Radi se samo o jednoj običnoj situaciji, a njezino rješenje ovisi o mom pogledu na situaciju.
Prije uvida prema prvom duhovnom zakonu, moj je pogled bio pun straha.
Nakon uvida prema prvom duhovnom zakonu, moj je pogled bio pun vjere.
Iako se situacija nije promijenila, moj pogled je. To je prvo čudo. Drugo slijedi prije ili kasnije.
