Sinoć na „disaonici“ u 21 sat okupilo nas se podosta i bilo je nešto drugačije nego inače. Jednim dijelom zato što je na disaonu došlo dosta novih ljudi i energija, što je predivno i iscjeljujuće. Drugim dijelom zato što je meni kao voditelju bilo divno osjetiti energiju cjeline i svakog ponaosob. Dubokom zahvalnošću me ispuni spoznaja da sam pritom vođena i da nestaju svi planovi koje sam osmisila za radionicu jer viša svijest traži od mene da ju vodim bez plana prepuštajući se trenutku. Srce mi pjeva kada se razilazimo ispunjeni mirom i svatko za sebe obogaćen nekom novom spoznajom. Još dugo potom zahvaljujem Milosti što mi je dala mogućnost i spoznaju dijeljenja sebe sa lakoćom. Tek kroz davanje možemo i dobiti.
Jutros je neplanirano navratila jedna djevojčica koja je mislila da imamo školu i ovog vikenda. To je ispalo predivno jer sam sa njom i svojom kćerkom čitala jednu divnu priču o prijateljstvu koja je bila divna podloga za rješavanje školskih razmirica i nerazumijevanja. Podsjetilo me to na knjigu „Lažeš Melita“ jer tema je bila jedna djevojčica koja puno laže i kao takva izaziva reakcije otpora, ljutnje, prkosa, odbijanja,… točnije, svega onoga čega se ona boji i zbog izbjegavanja toga i laže. Curke su spoznale kako se osjeća onaj koji laže i same zaključile kako se prema njemu treba ponašati da bi mu se pokazalo da je voljen i podržan takav kakav je. Toliko su bile sretne svojim zaključcima, a ja njihovim osmijesima.
Dan smo nastavile na Mrežnici na otvaranju vikendice moje drage suškolarke sa reiki majstorske škole. Na okupu je bilo puno reikista i bilo je zanimljivo gledati kako baš iznad našeg područja ne pada kiša, a svuda se spojilo nebo i zemlja. Previše je bilo majstorskih simbola na jednom mjestu da bi oblaci i kiša imali šanse. Uglavnom, čitavog je dana bilo predivno vrijeme, a kao iznenađenje su došli i tamburaši. Podsjetili su me na djeda koji je bio maestro od tamburice. Rijetko sam u prilici slušati ili čak i željeti slušati tamburaše, međutim danas su mi godili, jer su mi glavom prolazile slike djetinjstva i ispred sebe sam vidjela djedove prste kojima prebire po tamburici. Čak sam i osjetila okus bombona koji bi uvijek izvadio negdje iz džepa i pružio bi mi ga, kao da ga je samo za mene čuvao. Okus tih bombona je ostao zauvijek urezan u mom nepcu. Ne sjećam se djeda previše, ali njegove prste na tamburici i okus njegovih bombona itekako dobro pamtim.
Na kraju sam neplanirano završila na seansi kidanja energetskih veza. Ustvari sam otišla kupiti knjige Vesne Krmpotić, ali sam uletila krivoga dana u krivo vrijeme, kao da krivoga vremena uopće ima. Kad sam već bila dovedena u „krivo“ vrijeme, odlučila sam ostati. Dok sam „kidala“ veze sa svojom mamom, koja mi se spontano pokazala kao osoba sa kojom to trebam napraviti, osjećala sam se tužno, jer mi se činilo nepoštenim zbog nje maknuti spone koje nas vežu. Imala sam osjećaj da ju izdajem zbog toga. No, prepustila sam se procesu i na kraju svega bila sretna što sam kroz to prošla jer kidanje veza nije kidanje u smislu da nekome okreneš leđa, nego se od njega odvojiš da bi ga bolje vidio. Već dugo se u meni rađa jedan drugačiji odnos sa mojom mamom, u kojem je sve više osjećam i trebam, ali ne zato što ju trebam, nego mi godi njezino društvo. U ovom „kidanju“ sam osjetila taj dio i ono me, osjećam, još više približilo njoj.
Osjećam da idući putem prema sebi više nema puta u kojem nisam vođena od sebe. Čak i jedan običan dan kao današnji, bude dan u kojem toliko toga novoga osvijestim o sebi, ne radeći ništa osim toga da svjesno idem u sve u što me život vodi. Kročim i dišem. I kroz to živim sebe.
