Zakon davanja mi se idejno činio poprilično laganim i veselila sam se njegovoj primjeni jer sam mislila da je davanje nešto što mi ide samo po sebi. Vrlo brzo sam spoznala da nikada nisam u potpunosti osjetila što je istinsko davanje i koliko ono može biti ponekad „bolno“. Istinsko davanje nije bolno, ono je predivno, međutim bolno je vježbanje istinskog davanja. Kroz svjesnu primjenu zakona davanja spoznajemo koliko doista vjerujemo da je život beskrajni potencijal mogućnosti. U tom smislu se zakon davanja prirodno nastavlja na prvi zakon čiste potencijalnosti i jedan bez drugoga nije održiv. Kako možemo davati ono što nemamo? Ne možemo davati ako mislimo da nemamo ili ako ne vjerujemo da uvijek možemo imati sve što nam treba. Vjerujete li uistinu da uvijek možete imati sve što vam treba?! Vježbanjem zakona davanja, utvrđujemo zakon čiste potencijalnosti, preispitujemo se koliko u njega vjerujemo i „krpamo“ sve rupe u vjeri u to da je život prepun mogućnosti.
Ovoga tjedna život me trenira kroz bezazlene i manje bezazlene situacije. Prije svega, osjećam da mi kronično fali vremena. Toliko je toga na mojoj agendi da mi se čini da ništa neću stići. To uvjerenje me ponese i uhvati me nervoza i panika. Tada obično malo kome kvalitetno dajem, jer u sebi osjećam da NEMAM DOVOLJNO vremena. U tom smislu svašta sam nešto meni važno propustila kako bih naučila da mogu imati sve što mi treba. Ovoga tjedna sam propustila jedno večer uspavati dijete jer sam MORALA odgovoriti na mailove. Propustila sam doručak u kojem uživam jer sam MORALA obaviti nekoliko hitnih telefonskih poziva. Propustila sam propustiti auto ispred sebe jer mi se žurilo stići više se niti ne sjećam kuda. Zanimljivo je da se jako dobro sjećam osjećaja krivnje što sam sve to propustila, a sporadično se sjećam zbog čega sam to propustila. Sve su to bezazlene situacije, koje čak možda ne bih niti primjećivala, ali sada kad mi je svjesnost na davanju, vidim koliko toga propuštam kada ne vjerujem u zakon čiste potencijalnosti i kada se ne ponašam u skladu sa njime.
Uhvatila sam svoj „problem“ koji mi je često radio probleme u životu, a to je da si često pretrpam raspored i onda sam u stresu jer imam osjećaj da neću stići sve što sam planirala. Kroz zakon davanja sam prije svega spoznala tu svoju naviku, a svaka spoznaja u sebi ujedno sadrži i rješenje. U mom slučaju je rješenje u osvještavanju sadašnjeg trenutka, iz trenutka u trenutak. Ako sam sada i ovdje, ne osjećam stres, nego mirno sa punom pozornošću radim ono što je sada i ovdje u tijeku. Iz tog mira, nema nemira, stresa i osjećaja da nešto neću stići. Kad sam sada i ovdje, onda stižem sve i imam sve. Kad imam sve, sve mogu i dati. Prije svega, moram dati sebi osjećaj da imam dovoljno vremena. Tada nije problem prestati pisati VAŽNE mailove i otići leći pored djeteta, osjetiti njegovo toplo tjelešce pored sebe, izljubiti ga po vratiću, pomirisati mu kosicu, reću mu da ga volim i slušati kako sve dublje diše. To je jedna od stvari koja je meni bitna. Ima ih bezbroj sličnih, a puno sam ih kroz život propustila osjetiti zato što sam imala osjećaj da nemam vremena. Nisam si davala vrijeme zbog osjećaja da ga nemam dovoljno.
Tako je sa svime. Ništa ne možemo dati, ako osjećamo da nemamo.
Osvijestite svoje osjećaje neimanja nečega, jer ono što nemate – ne možete dati. Smisao drugog zakona potencijalnosti je u davanju, ali prije svega u preispitivanju i osvještavanju toga što mislimo da nemamo.
Djeluje bolno? Malo je doista bolno, jer svako osvještavanje je bolno. Međutim, obzirom da je život niz sadašnjih trenutaka, bolno je onoliko trenutaka koliko nismo svjesni da postoji samo sada i ovdje. Kad to osvijestimo, onda svjesno odabiremo biti svjesni zakona čiste potencijalnosti koji nam kaže da sve što želimo možemo imati. Kada to potpuno savladamo, onda je davanje najljepša moguća pjesma, a život rapsodija davanja i užitka davanja i primanja.
