Mislim da bi samo današnji dan mog života zaslužio da se po njemu napiše knjiga, koliko mi se toga desilo. Imam osjećaj da se nešto prelomilo u meni što je dugo ključalo. Naprosto mi je „pukao“ film i rekla sam sama sebi „ma nek sve ide tam kam treba, naprosto mi je dosta i fućka mi se što će i kako biti, nikad nije bilo da nekako nije bilo“. Ne samo da se nakon toga sve samo od sebe riješilo, nego je meni dan postao predivan. Osjećala sam lakoću i ljepotu života, pjevala sam na sav glas u autu i osjećala se kao da plešem na cesti. Divota jedna. Tako bi bilo lijepo stalno se osjećati tako lako.
Osim što sam sebe oslobodila nekih svojih samonametnutih okova, bila sam i na HTV snimiti prilog o „Prstu sudbine“ za 8. kat. Upala sam tamo igrom slučaja, ili prstom sudbine, ne baš dragovoljno, ali obzirom da sam obećala biti joker zovi nije više bilo uzmaka. Kako ne gledam TV, mislila sam da ću doći, reći svoje i adio. Kad sam uletila u studio i vidjela ispred sebe gomilu statista, progutala sam knedlu veličine zemaljske kugle. Da sam mogla pobjeći, bila bih brže vani nego unutra. Valjda me Božja providnost, kao i mnogo puta dosada spasila, jer ne samo da se nije primijetilo moje unutrašnje stanje, nego sam zabavila i voditeljicu i publiku. Na kraju su me ispratili velikim pljeskom, koji nije bio za kamere, nego za mene. O prstu sudbine neću puno, dobiti ću isječak kad se objavi, pa ću ga tu prilijepiti, međutim zanimljivo je to da u svom životu nemam samo jedan prst sudbine, nego mi je svaki dan takav. Ustvari, svima nama je svaki dan takav, jedino što toga nismo svjesni.
U međuvremenu se moj odnos sa mojom malom pišuljom promijenio iz korijena, sad me grli i ljubi i umiljava se ko mačkica. Sutra sva ponosna ide sa tatom u Osijek na dodjelu nagrade za životno djelo njezinog djeda. Sva je nabrijana da će biti na TV i brine ju što će reći ako ju netko nešto pita. Najbolja je fora bila kad je izjavila da nije pošteno da tata primi nagradu, nego to treba ona. Veliko derište i ja smo se valjale od smijeha na tu izjavu. Silno ju brine i styling, za tu priliku si je u subotu u gradu kupila krzene bijele slušalice za uši, a večeras je iz svoje kutijice za nakit izvadila sve što u njoj ima, pa se nadam da ću imati priliku vidjeti sliku nje uređene kao božićne jelke. Mala se voli kititi i biti u centru pažnje. Moja bi mama rekla da jabuka ne pada daleko od stabla, ali ne mogu se složiti sa time.
Ustvari sam htjela pisati o nečemu potpunom drugom, ali sam toliko dobre volje i prštim veseljem da naprosto nisam za neke dublje teme.
I sve je to zato što sam jednostavno rekla zbogom problemima. Nije da ih ne vidim, ali nije niti da me više za njih briga. Eh, da. Zaboravih pripomenuti. Problemi su bili između ostalog i financijske prirode jer već neko vrijeme zbog određenih problema ne primamo plaću. Ne pada mi napamet tražiti pomoć od drugih sa strane, jer ionako znam da se to rješava unutar mene i da je takva situacija odraz mojih financijskih strahova, te je ovo idealna prilika da ih riješim. Danas kad sam pustila brigu na veselje, prvo me zvala mama i ponudila mi pomoć, a poslije mi je prijateljica koju baš ne čujem često ponudila novac, gotovo ničim izazvana iako ga niti ona nema. Koja je sloboda bila odbiti ih i to ne zato što imam, nego iz čiste svjesnosti da nemam, ali da znam da samo o meni ovisi kada ću i koliko imati. Kad to znam, onda straha nema. I u to ime sam digla zadnju lovu s računa i počastila sebe i djecu finom večerom, a bome i kupila božićne poklone, jer vrijeme je darivanja. Život je lijep ma kakav god bio.