„Danas želim da u sebi osjetiš mir, da osjetiš da se nalaziš baš tamo gdje se trebaš nalaziti, da ne zaboraviš na bezbroj mogućnosti koje se rađaju iz tvoje vjere u sebe i u druge, da koristiš poklone koje si dobila i da širiš ljubav koja ti je data. Želim ti da budeš sretna sama sa sobom i zbog toga što jesi. Dozvoli da se ova mudrost usadi duboko u svaku tvoju kost i pusti duši da pjeva, igra i ljubi slobodno“.
Dobila sam neki dan gore navedeni tekst pun duboke utjehe i mira. Stavila sam ga na radni stol i pogledam ga svako malo kao podsjetnik mira.
Jučer sam vodila jedan telefonski razgovor koji mi je bio inspiracija da taj tekstić stavim na blog. Osoba me pitala kako je moguće da je prepustila sve što god je trebala prepustiti, a opet se nije desilo ono što je htjela da se desi. Vidite li i vi nesmisao rečenog? Prepuštanje ne znači prepustiti se i čekati da netko drugi obavi ono što mi sami ne možemo. Prepuštanje znači priznati da smo probali sva moguća rješenja, međutim očekivani rezultat je izostao. To znači doći do dna i znati da ne možemo učiniti više ništa. Iz tog saznanja imamo pravo i moć tražiti sile svemira, Boga ili nešto treće u što vjerujemo, a što je daleko moćnije od našeg fizičkog postojanja, da sada oni preuzmu vodstvo i naprave ono što je NAJBOLJE za nas. To najbolje ne znači nužno i ono što mi mislimo da je najbolje. Zato što smo mislili da je nešto najbolje za nas smo i lupili glavom o zid, jer to je bio jedini način da odustanemo i da se prepustimo. Mi smo u nastojanju da ostvarimo zadani cilj često SLIJEPI i nismo spremni zastati i pitati sami sebe da li nam to što želimo uopće treba. Ako nešto ne ide glatko, to je najčešće zato što to nije pravi put za nas ili je možda pravi, ali nije pravo vrijeme. Često se ponašamo kao dijete koje želi sastaviti igračku, ali ne zna kako i traži pomoć roditelja. Međutim, kad roditelj krene sastavljati igračku, dijete obično ima ideju kako bi se to trebalo učiniti. Pa kad zna kako, što nije samo složilo?! Tako i mi, kažemo da smo se prepustili (dali smo roditelju igračku da nam složi), međutim i dalje inzistiramo na svom rješenju (dajemo upute kako složiti igračku koju ne znamo složiti).
Prepuštanje nije očekivanje, nije nagodba, nije uplitanje. Prepuštanje je PREPUŠTANJE. Prepuštam Bogu, svemiru, duši, …. da ovo što mi se dešava riješi na najbolji način za mene, jer ja ne znam što je najbolje za mene i ne znam kako ću to riješiti.
Međutim, prepuštanje znači gubitak kontrole i često to nismo spremni napraviti. Batrgamo se i koprcamo dok god imamo barem malenu mogućnost izbora. Iz tog razloga, blago nam se kad nas život toliko stisne da više nemamo kamo uzmaknuti, jer tek tada pravo prepuštanje može početi.
Stoga, kad sam jučer svojoj klijentici rekla da joj se blago što joj je tako loše i što se raspada, nisam joj htjela reći da sam nehumana i da ju ne razumijem, nego sam joj poručila da je njezino vrijeme tek došlo, da tek sada slijedi rješenje najbolje za nju. Ona sad može odahnuti, odmoriti, udahnuti, sile svemira rade za nju. I zaista, blago joj se.
Govorim ovo iz svog BOGATOG (haha) životnog iskustva prepuštanja. Mislim da nema životnog područja koje nisam doktorirala na tu temu. Ako je koje i ostalo, ne brinem, ovo vrijeme je idealno za vježbu, ne posustaje, ne dozvoljava previše slobode, nego me marljivo rešeta i provjerava moju sposobnost prepuštanja. Možda me malo pusti za Božić, mada nisam ziher. Možda je najbolje da i to očekivanje puštanja prepustim.