Ležim kući, trese me temperatura i ne osjećam se baš najbolje. Znam da je bolest rezultat završenog konflikta, stoga mi ovaj put teško ne pada, jer mi je jasno da sam se opustila, riješila sve što sam trebala riješiti sa sobom i da sada samo plaćam danak za sustavno iscrpljivanje svoga tijela i uma.
Htjela sam vas pitati jeste li ikada očekivali nešto od nekoga? Kako ste se osjećali sa tim osjećajem očekivanja? Jeste li uvijek ili često dobili ono što ste očekivali ili je rezultat bio razočaravajući? Kako ste se osjećali nakon urušavanja vaših očekivanja? Jeste li nešto iz toga naučili ili i dalje očekujete od drugih nešto, nebitno što?
Očekivanja su omča oko vrata, udarac po prstima, dolazak pred zid ili onemogućavanje sebe i svojih potencijala. Kad očekujemo od drugih, onda sebi govorimo da mi nešto ne možemo, da je drugi moćniji od nas. Skroz je normalno da se u takvim situacijama osjećamo nemoćno, a kad smo nemoćni onda iz nas izvire onaj „najgori“ dio nas pa nastupamo bijesno, agresivno, ucjenjivački, pekmezasto, … Sve je to razumljivo, osim što je lažno. Nismo se rodili kao nemoćnici, nego kao moćnici. Možemo sve što poželimo ili pomislimo, apsolutno ništa nam nije nemoguće. Sjetite se koliko vam se puta nije ostvarilo ono što ste silno željeli i u što ste usmjerili svoju energiju. Dam se kladiti da se takvih situacija teško možete sjetiti. Moć je u našim rukama, kao i kreacija. Mi smo ti koji odlučujemo kako želimo živjeti i ti koji usmjeravaju sve okolnosti svoga života u željenom smjeru. Sve što se dešava u našoj okolini je naša odgovornost i sve to sa lakoćom mijenjamo kako mijenjamo sebe i svoje misli.
Jedna od misli ili obrasca koje treba promijeniti je očekivanje. Vjerujem da smo spoznali da njime ništa ne postižemo, osim što sebe oslabljujemo i dovodimo u poziciju nemoćnika, a drugog uzdižemo i stavljamo ga na pijadestal spasioca našeg života. Kao da nam spasilac treba ili kao da smo zaista ugroženi. Jedino što je ugroženo je naša duša koja nam je dala slobodu, a mi smo ju iskoristili da jačamo um i njegovu prirodnu razornu snagu ukoliko nije kontroliran, te time uništavamo tijelo koje je instrument naše duše. Uništavanjem tijela, duša ne može svirati i odlučuje pronaći neki novi instrument kroz kojeg će se izraziti, a naš ostavlja da se suoči sa posljedicama svog djelovanja, bolestima, patnjom i smrću.
Što možemo napraviti kako bismo prekinuli obrazac očekivanja?
Možemo se pozabaviti bezuvjetnom podrškom. Prije svega, odgovorimo si na nekoliko ključnih pitanja koja će nam rasvjetliti ono što jesmo i što želimo:
- što za mene predstavlja bezuvjeta podrška?
- kakvu podršku najviše trebam u sadašnjim okolnostima svog života?
- od koga bih voljela dobiti takvu podršku?
- što mogu od sebe dati tim osobama koje će me bezuvjetno podržati?
- što bih voljela čuti od ključnih ljudi u svom životu sada?
- kada bih mogla te osobe pitati samo jedno pitanje, koje bi to bilo?
- koje akcije sam spremna napraviti kako bih dobila bezuvjetnu podršku?
Pitala sam prvo sebe, a potom nekoliko dragih ljudi što za njih znači bezuvjetna podrška i kod svih su odgovori bili više-manje isti:
– voljeti me takvu kakva jesam, prihvatiti me u potpunosti, ne suditi mi, ne me kritizirati, ne me ismijavati, ne me ogovarati, ne me žaliti, biti rame za plakanje kada mi je to potrebno, saslušati me, biti suosjećajan sa mnom, biti proaktivan sa savjetima ili svojom aktivnom pomoći, biti uz mene, ne okretati mi leđa, ne izbjegavati me, pomoći mi da se dignem i budem dobro u teškim momentima, iako se nužno ne slaže sa mojim životnim putem i mojim padom.
Ako znamo što je bezuvjetna podrška, pitajmo se jesmo li je dali samima sebi. Nakon što smo si iskreno odgovorili na to pitanje, da li se još uvijek čudimo što ju nismo bili u stanju niti tražiti od drugih, kada nemamo iskustvo kako je dati sebi.
Ako smo dio onih koji su si dali bezuvjetnu podršku, ali je nismo nikada dobili od drugih, pitajmo se jesmo li mi nekome dali bezuvjetnu podršku ili smo držali fige u džepu i stajali po strani zato što se nismo slagali sa načinom na koji osoba ide kroz život.
Sve polazi od nas, mi smo kreatori svoga života, a time i čitavog univerzuma, jer sve je JEDNO. Ako smo u stanju dati sebi i drugima bezuvjetnu podršku, umjesto da očekujemo da nam drugi riješe naše situacije, živimo ono zbog čega smo ovdje te svoju vjeru kao svjetlo širimo svijetom i pomažemo uzdizanju svijesti onih koji o tome niti ne razmišljaju. Ne moramo ništa specijalno činiti da bismo to omogućili, samo biti ono što jesmo i živjeti 100% sebe na način da bezuvjetno vjerujemo sebi, da se bezuvjetno volimo i dajemo si podršku koja nam treba. Time ju dajemo čitavom svijetu, jer jedno smo sa njime, a kao rezultat, dobivamo je nazad poput milijona bumeranga podrške, ljubavi i dobrote.
Pokušajte. Prvo sjednite u miru i iskreno odgovorite na gore navedena pitanja. Pišući odgovore, sve će vam sjedati na mjesto i biti će vam jasno gdje ste sada i kuda želite ići, te što trebate napraviti da biste tamo došli. Sretno vam putovanje.