Jedina istinska želja svih ljudskih bića je da budu sretni. Iz silne želje za srećom, često se život pretvori u potragu za srećom. Sreću tražimo u ljudima, događajima, stvarima, situacijama,…. točnije u svemu izvan nas. Toliko žudimo za srećom, da stalno imamo osjećaj da nam sreća izmiče i da ju je nemoguće TRAJNO pronaći. Uslijed zamorne potrage za srećom, osjećamo frustraciju i patnju, te postajemo sve nesretniji. S vremenom nam život postaje besmislen, jer štogod učinili, nikako da dostignemo krajnji cilj, koji se zove sreća. Počinjemo se pitati što je sreća, je li je uopće moguće trajno postići?! Istovremeno se počinjemo pitati tko smo mi?! To stanje u kojem prestaje naša kompulsivna i neumorna potraga za srećom izvan nas, zovemo BUĐENJE.
Osobno nisam jutarnji tip i kao takva nikad nisam voljela čin jutarnjeg buđenja. Uvijek mi je bilo bolno ustati iz toplog kreveta. Isto tako, bilo mi je bolno i duhovno buđenje. Dogodilo mi se u trenutku kad sam imala SVE, a osjećala sam da nemam NIŠTA. Ispucala sam i ostvarila sve što sam mislila da će mi donijeti vanjsku sreću – završila faks, radila dobro plaćen posao, imala brak, djecu, prijatelje, novac, zdravlje, mladost, ljepotu,…. – a osjećala sam se besmisleno, prazno, frustrirano i nesretno. Javilo se pitanje “što sa mnom nije u redu, kad imam sve i nisam sretna“. To pitanje obilježava buđenje. Buđenje iz vezanosti za materijalni svijet i sve ono što nam on nudi, kao i za naše fizičko tijelo, kao jedini vid našeg postojanja. Iako sam tada mislila da sam došla do kraja, nisam znala da mi početak tek slijedi.
Novi i istinski POČETAK znači da se RAĐAMO U DUHU, kroz spoznaju, znanje i svjesnost da smo daleko više od tijela. Kroz buđenje osvještavamo da nismo tijelo, nego DUŠA koja IMA TIJELO. Buđenje izgleda kao da smo u gustoj magli i ne vidimo ništa oko sebe, osjećamo se izgubljeno, ali smo istovremeno duboko svjesni da postojimo i dišemo. Kroz disanje i svjesnost o postojanju, ne trčimo kompulsivno kroz maglu, nego zastanemo i osvještavamo sebe, svoje emocije, misli i tjelesne senzacije koje nastaju uslijed prisustva magle. Kako postajemo SVJESNI svojih UNUTARNJIH sadržaja, počinjemo se baviti njima, a magla izvana gubi svoj značaj. Spoznajemo da magla uopće nije bitna, nego naši osjećaji i misli uvjetovani maglom. Vidjevši ih jasno po prvi put u životu, spoznajemo da su oduvijek bili tu i da su nam oni privukli maglu, jer nas je jedino magla mogla natjerati da zastanemo od neumornog trčanja i potrage za srećom. Postajemo zahvalni za maglu, jer nam je pokazala što se neosviješteno i sakriveno nalazi u nama. Zahvalnost koja se rađa unutar nas ima ogromnu moć. Ona nas navodi na ljubav, jer u srcu zahvalnosti stanuje ljubav. Kad se rodi ljubav u srcu, potaknuta zahvalnošću, ona svojim beskrajnim zagrljajem, u sebe upija sve “negativne misli i emocije” koje su tolike godine bile u nama. Okupane ljubavlju, naše “negativnosti” postaju ljubav.
Svjesnost da sam oduvijek bila i da ću uvijek biti SAMO LJUBAV, zove se prosvjetljenje. Prosvjetljenje ne znači ništa posebno. Prosvjetljenje ne obilježavaju fanfare, gongovi, vatromet, oduševljenje. Prosvjetljenje obilježava dubok unutarnji mir. Iz dubokog unutarnjeg mira javlja se osjećaj SREĆE, bez nekog posebnog razloga. Samo takva sreća je istinska sreća. Samo takav osjećaj sreće je krajnji cilj našeg života. To je jedina i istinska svrha.
Odat ću vam tajnu. Osjećaj trajne sreće je moguć. Možemo ga dostići lako. Jedino što trebamo učiniti da ga dostignemo je da odlučimo BITI SRETNI SAD.
Kad je to tako lagano, pitanje je zašto to mnogima ne uspijeva. Pa baš zato što je toliko jednostavno i lagano da nam je, uvjetovanima time da sve mora biti teško, izrazito teško povjerovati da ne moramo zaslužiti sreću, nego da je ona uvijek u nama i da se nalazi SADA I OVDJE.
Rad na sebi nije ništa drugo nego naći način kako osobu navesti da povjeruje da je jedini način da dođe do trajne sreće i ispunjena da ODLUČI BITI SRETNA SAD. Prema tom cilju osobu može voditi samo ona osoba koja je došla do te spoznaje i koja ju i sama živi. Kako je sve vibracija i samo ako odašiljemo iskrenu vibraciju, onu koju živimo, ljudi nas mogu čuti. Iz tog razloga, sve dok nas netko ne čuje, a mi smo zbog toga frustirani, to samo znači da mi to još ne živimo. Ukoliko to živimo, više se uopće ne trudimo nekome o tome govoriti, a još se manje osjećamo frustrirani što netko to ne čuje. Tada ne gubimo vrijeme na frustraciju i očekivanja, nego jedino što činimo je da SMO SRETNI SAD. Znamo da svi koji su spremni biti trajno sretni će doći do nas, privučeni našom vibracijom trajne sreće. Stoga, moja jedina mantra je IZABIREM BITI SRETNA SAD! Uprkos okolnostima ili baš zbog njih.
