Jučer sam dobila potvrdu svog unutrašnjeg nemira. Otišla sam na ultrazvučni pregled i nalaz je uredan, čak i bolji nego je bio u studenom prošle godine. U travnju sam nakon 4 godine prestala uzimati tablete koje su regulirale rad mojih hormona, na svoju ruku. Karcinom je bio hormonalno ovisan i hormoni koji „normalno“ rade bez supresija, prema medicini, za mene mogu biti pogubni. Najbolja preventiva je otklanjanje jajnika. Obzirom da njihovo otklanjanje zahtijeva doživotno uzimanje tableta koje štete endometriju maternice i mogu, između ostalog, uzrokovati i karcinom maternice, preporuča se otkloniti i maternica. To su medicinski fakti i svaki odgovoran liječnik će upozoriti pacijenta na to. Moj ginekolog je jako odgovoran i na to me upozorava već godinama, a jučer je bio posebno zabrinut. Rekao mi je da je moj nalaz LAŽNO dobar i da je pitanje trenutka kada će stvari krenuti nizbrdo, te da sam sama sebi potpisala smrtnu presudu.
Njegov pristup baš nije bio taktičan, bio se i naljutio, no on vjeruje u ono što priča i potpuno mi je jasna njegova reakcija i čuđenje na moju odluku. On bi mi najradije sam i odmah bio iščupao sve iz mene, koliko mi želi dobro i vjerojatno bi me pljusnuo da je mogao koliko nije mogao vjerovati da radim protiv sebe. Nemam se što ljutiti na čovjeka, uradio je svoj posao profesionalno, dao je sve od sebe da me uvjeri i učinio više nego što bi prosječan liječnik učinio. Radio je po sebi i iz sebe, sve ono u što vjeruje i svaka mu čast na tome.
Kako su vrata u bolnici tipa propuh, sve što se priča unutra se jasno čuje vani, a čekaonica je naravno bila dupkom puna. Kad sam izašla sve su se glave odmah pognule, no dovoljno su dugo bile u zraku da vidim pogled sažaljenja i krivice u svima koje sam imala prilike pogledati. To su bili isti pogledi kao oni kad sam se probudila iz narkoze i shvatila da imam karcinom. Pogled je to sreće i olakšanja onoga tko me gleda što i on nije u toj situaciji i krivice što se tako osjeća.
Nisam od onih što su protiv medicine, ne idem u krajnosti, jako sam dobro čula što mi je liječnik rekao, a i ne samo on, nego svi kod kojih sam svih ovih godina hodočastila. Ne bih voljela umrijeti, zaista žarko želim živjeti, imam zbog čega i život mi je lijep i ispunjen. Uprkos svemu tome sam samoinicijativno odlučila prestati piti tablete jer sam osjećala da mi više ne trebaju, da je moje tijelo zdravo i da se nemam od čega braniti. Nalazi pokazuju da je sve to istina, zaista mi je tijelo zdravo. Ali. I što je taj ALI?
Ali je pitanje VJERE i SUMNJE. Tamo gdje vjera postoji, sumnje nema. Moja dharma je pronositi moju vjeru, jako svjetliti da i drugima pomognem vidjeti gdje je njihov put. Da bih to mogla, moje svjetlo (vjera) mora biti jako i trajno. Nije dovoljna samo VJERA, nego je potrebna VJERA na 1000-ćitu potenciju. THE VJERA. Nje ili još nema ili je još nisam svjesna. Zato se i desila ova situacija. Ona me nepogrešivo vodi prema odgovoru na pitanje TKO JE TO BOJANA, ŠTO ŽELI I KUDA IDE.
Ulog je velik, radi se o životu. Trenutno se osjećam kao kockar i sve dok se tako osjećam, sumnjam. Iako se osjećam kockarem, nisam otišla u kockarnicu vođena svojim strastima, nego mirno sjedim i promatram što mi se dešava u ovoj ovisničkoj krizi. Ako izvadim sve iz sebe, izdala sam sebe i sva svoja uvjerenja, sve ono što živim, pišem i pričam drugima. Izdala sam OSOBNI SVEMIR u sebi. Kako je to živjeti kada izdaš sebe? Želim li takav život? S druge strane, poriv za životom je velik, ja zaista želim živjeti. Kolektivna svijest je moćna, a strah je iz nje, on kaže „uradi to, svatko pametan bi uradio, nemoj riskirati“. Većina osoba oko mene kojima sam to rekla, ljudi koji mi žele dobro su rekli
“uradi to, nemoj se zezati, što ti je“.
Ima i onih koji su u svjetlu i njihove riječi se nekako mogu staviti u slijedeći citat maila kojeg sam jutros primila: „Ako sam dobro shvatila dijagnozu, to znači da u sebi nosite(nosimo) potencijal jednako zdravlja i bolesti ovisan samo o očekivanju ili ”kutu pogleda”?
Je li to stalni izazov da duhom stvarate tj.živite zdravlje? Upravo vi koji ste toliki duhovni razvoj prošli pokrenut opasnošću u tijelu, i stalno svojim zapažanjem možete svjedočiti o oblicima, zapravo: vjere, kao snage života“. Svatko od tih svjetlosnih radnika je to rekao na svoj način, ali smisao je isti.
Ja živim taj smisao, ali sada je prilika da mu se potpuno prepustim, da potpuno vjerujem. Proces je bolan, ali vrijedi. Dala sam sebi slobodu da mogu i ovako i onako, uopće se ne bavim odlukom, nego svojim osjećajima. Sve sam ih pustila da budu, osvještavam ih i puštam da prolaze kroz mene. Trenutno idu van oni koji nisu nimalo ugodni. Jučer sam čitav dan u ustima osjećala okus mučnine od kemotarije, mirisala miris kože koja isparava kemikalije, sjetila se većine lica koja sam u međuvremenu zaboravila, osjećala ubode igli u svojoj koži, sjetila se svih situacija kao da ih ponovno doživljavam.
Zanimljivo je bilo sinoć dobiti sms od jedne drage osobe koju sam upoznala ovo proljeće kada je dobila dijagnozu karcinoma dojke. Jučer mi je javila da je završila liječenje, da su nalazi odlični, da se osjeća super i da ponovno diše. Kako se sve dešava u pravo vrijeme, privučeno frekvencijama. Kako je ona mogla znati kako se ja osjećam?
Prije nekoliko tjedana kada smo razgovarali o razini svjesnosti jedna je osoba rekla da se bojala provjeriti ju, jer visoka svjesnost traži veliku odgovornost. Ja svoju još nisam provjerila, no ovo je situacija koja će ju provjeriti. Ono čega me najviše strah je ODGOVORNOST i strah hoću li uvijek biti dovoljno odgovorna da održavam svoju razinu svjesnosti i što će biti ako se samo nakratko poskliznem.
Nisam htjela sve ovo pisati, no osjećam da je i to dio mog puta, jer kako biti vjerodostojan ako se ne ogoliš i ne pokažeš da smo svi ljudi i kroz što se prolazi na putu svjesnosti. Toliko puta sam prošla tim putem, a uvijek ispočetka kada trebam proći njime me strah. Taj strah je zaista svaki put sve manji. Možda bih prije samo godinu dana reagirala dramatično, sada samo mirno promatram bez potrebe reagirati.
Znam da su ovo veliki trenutci u mom životu i zahvaljujem univerzumu što kroz njih prolazim na ovakav način i što uopće imam priliku kroz njih proći. Ne bojim ih se, ne bojim se niti svog trenutnog nemira, čak niti svoje odluke. Sve ovo mi je jedan zanimljiv fenomen, kao da se na trenutke uopće ne radi o meni.
Kako god bilo, život je lijep i vrijedi ga živjeti, ali njegovu istinsku ljepotu možemo osjetiti tek kada živimo i slušamo sami sebe, kada smo u miru sa svakim svojim postupkom i odlukom. Prema tome idem, tome se veselim.