Jučer sam bila na roditeljskom sastanku i učiteljica nam je pričala kako se čitav razred nije snašao na satu hrvatskog vezano za promijenjen zahtjev za pisanje lektire. Samo 2 dana kasnije od zajednički napisane lektire na satu, postavila im je isti zadatak za istu lektiru, ali na drugačiji način, kroz mentalnu mapu. Dječica se nisu snašla, nisu znali ono što su naučili, napisali i „kao“ usvojili samo 2 dana ranije. Radi se o razredu koji slovi kao razred vrlo inteligentne djece koja uče i pamte sa lakoćom. Zapeli su pred pojmovima za koje nikada ne bismo rekli da ih ne razumiju ili ne znaju, nisu znali odgovoriti na pitanje koji su glavni i sporedni likovi, niti su razumjeli što znači riječ osobina. Zvuči zaista nestvarno jer smo iz naše perspektive i stupnja razvoja inteligencije potpuno uvjereni da tako „banalne“ stvari dječica od 8 godina moraju znati sa lakoćom, posebno kada uzmemo u obzir sve druge stvari, vještine i rječnike sa kojima barataju i svakodnevno nas iznenađuju njima. Međutim, zaboravljamo da se razvoj dešava kroz proces, a da je u tom procesu bitno ponavljanje. Moram citirati što je učiteljica rekla, jer sam njezine riječi zapisala kao da ih prvi put čujem, a čula sam ih bezbroj puta u različitim situacijama. Njezine riječi su bile: „Tutnjava mora sjesti. Ponavljanje je majka mudrosti. Brzo pamtim, još brže zaboravljam.“
Toliko sam puta u situaciji da mi se čini da sam dosadna, ne samo sebi, nego svima oko sebe, jer uglavnom ponavljam iste stvari. Gotovo svakodnevno slušam sebe kako govorim rečenice od „jesi oprala zube“ do „ključ je u našoj ruci“, „sami kreiramo svoja iskustva „; „život koji živimo je rezultat naših osjećaja“. Često imam osjećaj da je nepotrebno uvijek ispočetka ponavljati iste rečenice, ali shvatila sam jučer na razini iskustva da je itekako potrebno sve do momenta dok onaj kome su upućene ih konačno i ne čuje.
Jednu večer, kad sam bila posebno „nabrijana“ na pisanje radionice mi je zaštekao komp, a nije mi se dalo pisati rukom. Isprva sam bila ljuta, ali sam se vrlo brzo sjetila da svaka situacija nečemu služi i da zbog nečega treba biti upravo takva kakva je. Odlučila sam prokopati ladice u kojima mi stoji literatura tipa „možda zatreba“. Izvukla sam jednu bilježnicu koje se nisam mogla sjetiti i počela je listati. Vidjela sam da se radi o bilježnici u kojoj sam vodila zabilješke sa svoje prve „duhovne“ radionice od 5.2.1995. godine. Što sam više čitala, to sam bila u većoj nevjerici. Sve to što piše u toj bilježnici je ono što ja danas živim, sve su to znanja koja mi je netko servirao prije 16 godina, ali ih ja nisam bila u stanju čuti, ona naprosto na mene nisu utjecala, potpuno sam ih zaboravila. Do njih sam došla tek puno godina kasnije kroz sistematski i svakodnevni rad na sebi. Koji paradoks, a opet ima dubokog smisla. Prije ili kasnije uvijek dođemo na početak, ali u međuvremenu nam je potrebno punooooooooooooo ponavljanja na različite načine i kroz različite situacije da bismo duboko u sebi usvojili teorijsko znanje.
To je potpuno promijenilo koncept radionice koju sam gotovo privela kraju, jer sam shvatila da u svemu što sam napisala imam materijala ne za jednu, nego za barem 3 radionice. Shvatila sam da je sve to dio procesa i da ne možemo kuću graditi od krova, nego od temelja, zidajući strpljivo ciglu po ciglu. Ustvari sam odahnula jer znam da u rukama imam nešto važno, da iza sebe ostavljam trag u svemiru i da moj zadatak uključuje i neprestano ponavljanje što meni samoj, što ljudima koji me okružuju, da hram je u meni. Uvijek i bilo gdje da se nalazim.
I za kraj rečenica poruke osho karte koju sam izvukla za današnji dan glasi: Svako putovanje je vanjsko putovanje, unutarnjeg nema, jer čim krenemo, već smo na cilju”. Kao što hram u meni kaže – već si tu, nema potrebe nikud ići.