Zanimljivo je bilo promatrati dane nakon proteklog četvrtka i iskustva sa liječnikom koji mi je iz svog dubokog uvjerenja i najbolje namjere rekao da nisam pri sebi jer inzistiram na nečemu što je protivno svim medicinskim regulama.
Lagala bih kad bih rekla da me sve to nije „protreslo“ i da nisam prošla svoju unutarnju katarzu. Nisam se zalijepila na liječnika, niti sam se bavila njime. Znam da je on savjesno obavio svoju dužnost i da mi je htio najbolje. On duboko vjeruje u sve ono što zna, za što se školovao i od čega zarađuje kruh svoj svagdašnji. Kako bi samo grozno izgledao njegov život da u to ne vjeruje, ispalo bi da je potrošio brojne godine svoga života na poprilično zahtjevno školovanje i još odgovorniji posao. Iz te perspektive, njega kao pojedinca, u potpunosti razumijem i skidam mu kapu što djeluje iz svog uvjerenja i trudi se utjecati na pacijenta želeći mu najbolje. Mnogi su davno od toga odustali.
Međutim, tragično je pogledati tu istu situaciju iz kuta medicine kao nauke i svega što iz toga proizlazi. To je isključiva znanost koja priznaje samo jedan kut gledanja, bave se isključivo tijelom. Čak i pojedine grane medicine nisu povezane, djeluju po principu desnica ne zna što radi lijevica. Primjerice, prilikom odstranjenja dojke, psiholog nije u dogovoru sa kirurgom ili fizijatrom, nitko ženu ne pripremi niti na operaciju, niti na predstojeću terapiju. Čovjek nije samo tijelo, nego je spoj tijela, duha i duše. Sve dok se liječi ili prevenira samo jedan dio trojstva koji čini čovjeka, nije dobro, jer nije cjelovito.
U tom pogledu sve dok medicina djeluje na način na koji djeluje, često u najboljoj namjeri učini najgore. Koliko je samo bilo slučajeva da se zdrav čovjek razbolio zbog određene dijagnoze. Kada krenem samo od svog slučaja, pitam se koliko je žena dalo izvaditi svoje organe zbog preventive?! One su slušale liječnike i učinile onako kako im je on sugerirao u strahu za svoj goli život. Kada nešto činimo iz straha, onda prizivamo i situaciju koju taj strah opisuje. Jajnici su bitan i važan dio ženske i vitalne energije. Nalaze se u predjelu druge čakre, u kojoj se nalazi izvor života. Ako to vadimo iz preventive, što činimo ženi? Odnosno, što si ona sama čini kada se na to odluči?
Mene stavljaju u grupu onih koji su malo „napredniji“. Baš neki dan mi je jedna osoba, osjećajući se napadnuta zbog jedne moje rečenice u kojoj sam ju pitala što misli tko je kreator svih događaja u životu svakog čovjeka, rekla da nisu svi kao ja duboko svjesni sebe i nemaju svi toliku snagu baviti se sa sobom. Dakle, recimo da je i to dokaz da me se smatra svjesnijom. Dakle, i ja kao „poprilično svjesna“ osoba sam zatiltala pred liječnikom, iako mi je na razini uma apsolutno i potpuno jasno zašto mi je to rekao, te imam apsolutno drugačije mišljenje od njega.
Zašto se to desilo?
Odgovor na to pitanje je odgovor na sva moja pitanja, odnosno odgovor na jedno jedino pitanje kojim se bavimo čitavog života i zbog kojeg smo ovdje na zemljici, a to je: Tko sam to ja? Svaka životna situacija nam služi samo tome da si odgovorimo na pitanje tko sam ja u odnosu na situaciju ili drugu osobu.
Dakle, tko sam to ja u odnosu na ovo što mi se desilo u četvrtak?
Prvo, to mi se ne bi desilo da već ranije nisam bila u sumnji. Dobila sam samo odgovor na svoju sumnju. Situacija je služila tome da mi jasno predoči što sam duboko podsvjesno zakopala u sebe, jer me bilo strah jasno u to pogledati. Više nije bilo uzmaka, sad sam to jasno vidjela, stoga hvala doktoru, bio je samo u mojoj funkciji, pomogao mi je da osvijestim svoje strahove.
I što sam napravila i kako sam se osjećala neposredno nakon što sam otišla od doktora?
Nisam napravila ništa, pustila sam svim emocijama da budu i vitlaju sa mnom. Prolazile su mi glavom različite osobe koje sam upoznala tijekom liječenja, jasno sam u svom tijelu osjetila sve nuspojave kemoterapija, osjetila sam ogroman strah od smrti, uhvatila me panika koliko ću još dugo biti sa svojom djecom, bilo mi je teško što ću možda morati prestati uživati u ljubavi koju dobivam od partnera, bilo mi je teško i zbog njegove tuge koju bi osjećao zbog gubitka mene, tuge mojih roditelja, djece,…, osjećala sam svoj otpor, nevjericu, sumnju. I svemu tome sam puštala da bude, nisam to potiskivala, misli su dolazile i prolazile, ja ih nisam zadržavala. Uredno sam radila svoj posao, vozila dijete na gimnastiku, kuhala, razgovarala sa klijentima, …. i puštala svemu da bude. Nisam imala potrebu reagirati, nešto poduzimati, spriječavati misli. Samo sam disala i puštala svemu da bude.
Na kraju dana sam mirno zaspala i ujutro se probudila gotovo potpuno mirna.
Tijekom dana više nije bilo negativnih misli, samo neka sjeta i lagana briga, no sve se to miješalo sa bljeskovima mojih unutarnjih znanja.
Niti u jednom momentu nije kao opcija dolazila pomisao da vadim svoje organe, znala sam da je to nešto što naprosto nije za mene prihvatljivo. Znala sam i da će oni biti zdravi, ako sam ja u glavi zdrava, međutim, ono što me ustvari plašilo i zbog čega se situacija i desila je pitanje hoću li uvijek biti na visini zadatka i što će se desiti ukoliko neću? Dakle, mučilo me pitanje odgovornosti i moći, bilo me strah da to neću biti stalno u stanju.
Čitavo to vrijeme sam u stvari bila u komunikaciji sa samom sobom. Čovjek uvijek ima samo jednog prijatelja, i samo jednog neprijatelja, i uvijek je to ista osoba, on sam. Nije to glupa pojava, jer jedan je uvijek u funkciji drugog, a kad to shvatimo, na tragu smo rješenja. Poanta je znati koji je u funkciji kojeg i zašto je to tako.
U mom slučaju, sumnja (doktor) je u funkciji vjere (ja i ono što jesam). Da nije bilo sumnje, ne bih znala koliko je moćna moja vjera.
Kako znati koji je u funkciji kojeg? Onaj koji unosi nemir je sumnja, a svaka sumnja služi samo tome da nestane. U mene je nemir unio doktor i njegove riječi, dakle, to je sumnja i ona je u funkciji vjere (mira). Zašto se to meni dešava na pitanju zdravlja? Zato što „tiša“ pitanja ne čujem. Kao što sam i ranije rekla, kažu da sam na višem stupnju svjesnosti. Rekla bih bahatluka, jer tiša upozorenja ne čujem, ne dopiru do mene. Treba mi nešto krupno da me trgne kako bih se okrenula unutar sebe i pozabavila sa svojim sumnjama.
Da se vratim na ostatak svog tjedna. Već u petak navečer sam mirno i smireno ležala na trosjedu i slušala Govija, uživala sam u zvucima gitare, bilo je moćno, naprosto sam nestala od siline užitka i prepuštanja.
U subotu sam uglavnom prespavala, uživala u svom domu, sebi, prekrajala radionicu, dobila sam neke nove uvide, uživala u šetnji Maksimirom.
U nedjelju sam čitav dan provela u samoborskom gorju sa divnom ekipom ljudi, uživala sam u druženju i razgovorima. Zanimljivo je da su mi ljudi dolazili spontano i pričali o tome da svak je krojač svoje sreće, da je poanta života dopustiti svakoj emociji da bude, da nas povuče do dna i torpedira visoko gore. Haha, što sam privukla.
I dobila sam odgovor na pitanje tko sam ja. Koliko mi je trebalo da riješim „pitanje života“? Kako sam to riješila? Što je iz toga nastalo?
Nisam učinila ništa, a dobila sam sve. Što je sve? Mir. Što iz njega proizlazi? Još veći mir. I sigurnost u svoju odluku i sve što živimo. Kako dolazimo do mira? Kroz nemir. Dakle, nemir je u funkciji mira i obrnuto. Sve ima smisla. Kad to znamo, nemamo se čega bojati, jer sve je u funkciji našeg života.