Današnji dan je krenuo sa potmulom boli u želucu koju nisam niti pokušavala spriječiti, jer znam da to nema smisla. Moj želudac je moj najbolji prijatelj, uvijek me upozorava na predstojeći ili postojeći problem.
Upozorenje je bilo opravdano. Osim što mi je jedna djelatnica uručila svoj neopozivi otkaz jer je (srećom po nju) pronašla bolji posao, desila se gomila situacija na poslu sa negativnim predznakom. Sve je to ništa u usporedbi poziva moje sestra koja me u suzama obavijestila o smrti njezine svekrve. O tome da me već nekoliko dana muči bolest jedne moje drage prijateljice neću pričati. Vani baš nije neko vrijeme, tmurno je i depresivno. Nije bolje stanje niti u mom novčaniku, iako radim više nego ikada.
Gdje god da pogledam, nije neka perspektiva. Konzultirala sam se sa svojom dragom prijateljicom koja je puno dublje u energetskim promjenama nego što sam sama i njezin mail baš nije djelovao ohrabrujuće. Prenosim dio koji ima veze sa općenitim stanjem nacije, kako bi se reklo: „Vrijeme je.. zahtjevno… I neće se smiriti. Nije to više osobni proces, iako svakome tako izgleda. Slušaj, sve se raspada. Sve znači doslovno cijeli sistem – ne samo monetarni ili neki državni, to su vrhovi ledene sante u odnosu na ono što se dubinski događa sa Zemljom, njenom pozicijom u galaktičkom sustavu I šire. Nesvjesni misle da je faktor njihovog nezadovoljstva vanjski, svjesni kopaju po karmi I čude se sebi, što je prvi način rješavanja problema, ali suštinski je istina da više nije stvar toliko osobnih procesa, nego osobnog preslagivanja kao posljedice kolektivnog preslagivanja. Nema više kontrole, za nikoga. Dugoročni planovi, ciljevi… mogu biti privremena mjera, kao nešto za što se uhvatiti, ali garancije nema, barem narednih godinu I pol. Jedini način da u tome ostanemo zdravi je onaj kojeg si napisala: dišeš I gledaš iz trena u tren. Planovi ne rade. Jednostavno tako. Težina ne jenjava. Bit će svjetlijih trenutaka, ali ovo je možda jedna od najdubljih I najtransformativnijih faza u povijesti civilizacije – ovako je bilo prije urušavanja Atlantide, Lemurije, rasap sistema. Vjerovati u svoj mir I svoju poziciju je jedini način. „
Mail me prodrmao jer mi je potvrdio sve ono što nosim u sebi već danima jer vidim da je u posljednjih nekoliko tjedana krenulo urušavanje svega onoga za što sam se držala, sve u što sam vjerovala, da sa mnom vitla toliko koliko nikad nije. Ima u svemu tome perioda mira, koji traju tek toliko da uzmem udah i dignem glavu iz pijeska tek toliko da mi se oslobodi vrh nosa. Međutim, brzo zatim me opet povuče duboko u sebe. Kako god sve to izgledalo grozno, ne mogu reći da mi je grozno, niti da se nešto specijalno teško nosim sa time. Dapače, što mi je teže izvana, to mi je lakše iznutra. Sa nekom čudnom lakoćom se prepuštam i vjerujem. Nema više toliko sumnje u meni kao što je bilo samo nekoliko tjedana prije kada je situacija bila daleko povoljnija. Nemam neki plan, niti specificirane akcije, doslovce idem iz dana u dan čineći ono što osjećam da trebam, ne znajući sa sigurnošću koji će biti rezultat, ali duboko u sebi vjerujući da će sve što se desi biti najbolje po mene. Tako je i danas, tijekom jednog od gorih dana u mom životu, punog loših informacija i događaja, a ja plutam iznad toga kao da se to mene ne tiče i na neki način sam mirno i dobro. Dok ovo pišem dobivam mail jedne moje drage prijateljice čiji ću dio objaviti bez da sam ju pitala, no znam da se neće ljutiti. Pitala sam ljude za feedback vezan za radionicu koju održavam i upravo je stigao odgovor koji je nagrada za sve ono što živim i radim:
„Radionica ne pije vodu zbog TEBE, već zbog tebe takve koja si nam sve to dala. Potrudila se da te ALATE koristimo. A JA TO UGLAVNOM KORISTIM. Kad bi znala koliko si meni na taj način pomogla hodala bi 2 metra od zemlje. A onda možeš (nadam se) shvatiti kako je tek meni lijepo. I uvijek kažem, nema dana da te se ne sjetim, spomenem. Tvoj blog redovito čitam i kolegici na poslu. Veli da više voli kad joj čitam nego kad sama čita. Tako da nemoj misliti da je to zato što si visoka 170 i nešto , imaš kila toliko i toliko i lijepu plavu kosu ili šta sve ne, već zato što zaista zračiš snagom i ja bi rekla i odriješitošću. Ma kako god ti mislila suprotno-nije istina.“
Zašto ovo sve pišem? Zato što je pred nama teško doba i svakome će trebati potpora kako bi održao svoju unutarnju stabilnost. Dobit ćemo ju samo ako duboko u sebi osjećamo da ju zaslužujemo i ako u nju vjerujemo. Možda neće biti podloge da u nju vjerujemo, ali kao što poslovica kaže „u muci se poznaju junaci“, ova vremena ispred nas traže junake u vjeri. Vjerujmo zajedno. Prenosimo vjeru jedni na druge. Svakoga dana odlučimo govoriti lijepe riječi i pričati samo pozitivne stvari. Svakoga dana sa smiješkom dočekujmo novu zoru. Možda ne izgleda tako da bismo se smijali, ali imamo li nešto od toga da se žalimo ili plačemo? Stoga, osmijeh A5 na lice, nadu i vjeru u dušu i ljubav u srce i tako oboružani krenimo u dan. Kako god težak bio, na kraju dana će nas čekati nagrada. Moja je danas u krasnom mailu. Sutra imam novu priliku za nove okolnosti i nove potvrde božanstva oko sebe. I tako iz dana u dan, iz momenta u moment, bez garancija, bez planova, bez sigurnosti. Sva je sigurnost u nama samima, tamo nam je nitko ne može oduzeti. Sve dok je nalazimo u vanjskim okolnostima, biti će nam teško. Svakog dana imamo priliku vidjeti gdje smo jači, iznutra ili izvana. Sve oko nas nam je potvrda.
Jutros sam bila jača izvana, sada sam jača iznutra. Sve se to mijenja nekoliko puta u jednom danu, ali na kraju dana se situacije zbrajaju i dobivamo rezultat. Ako nam i ne ide u korist, imamo priliku sutra ispočetka zbrajati bodove. I tako iz dana u dan. Do trajnog mira uprkos svemu, pa i nečemu što zovemo vanjske negativne okolnosti.