Iza mene je raznoraznim događajima ispunjen tjedan. U njemu je bilo podosta nesvjesnih, ali gotovo jednako toliko i osviještenih trenutaka. To smatram osobnim razvojem. Bilo je situacija u kojima sam imala priliku vježbati svoj naum da biram moć i zaista sam ih na taj način i rješavala, pritom se osjećajući mirnom i povezanom. Iako sam imala vrlo malo slobodnog vremena, uspjela sam pročitati drugu knjigu Oga Mandina „Najveći trgovac na svijetu“ i uživala u njegovih 10 svitaka osobnog razvoja. Zastala sam na jednom koji kaže da je u životu bitno imati ciljeve, kako bismo znali kuda idemo.
Već dulje vrijeme nemam jasne ciljeve. Ili, bolje reći, nemam ovozemaljske jasne ciljeve. Imam osjećaj da u njima vlada kaos i da se ne mogu odlučiti niti za jedan. Valjda i iz tog razloga, trenutno na materijalnoj razini u mom životu vlada kaos i iako se ja u njemu vrlo dobro snalazim i osjećam se više ili manje mirno, ne mogu ga zanemariti.
Konkretno, uopće nemam pojma kako bi npr. trebao izgledati posao mojih snova, gdje točno želim živjeti, kako točno želim živjeti, koliko novaca želim imati,…. Jedino što znam je kako se želim osjećati u svakom trenutku svog života. No, ne znam kako točno treba izgledati moj život da bih se tako osjećala. I sada tu nastupa dilema, što je prvo nastalo, kokoš ili jaje? Zakon privlačnosti kaže da sve što osjećaš, to i dobivaš. Ok, ja znam što želim osjećati i to osjećam većinu vremena svog života. Dakle, zakon privlačnosti je na djelu. Uprkos tome u mom životu je kaos zato što nemam jasnih ciljeva kako točno želim da izgleda moj život. Kada počnem razmišljati o tome kako treba izgledati, paraliziram se jer od gomile mogućnosti na kraju nisam sigurna što je točno ono što želim.
Na neki način sam se osjećala i krivom proteklih dana što ne samo da nemam jasne ciljeve, nego ih nemam uopće, da sam se na kraju uhvatila nemoćno zbog toga što ih nisam u stanju zamisliti. Počelo je moje naučeno i dobro poznato samookrivljavanje. Srećom, nije dugo trajalo, a i nečemu je služilo, mada nije bilo ugodno. Prije svega, podsjetilo me da već imam puno, kad znam kako se želim osjećati. Učim osvještavati i osjećati sve svoje emocije, kroz njih hrabro prolazim, svaku propustim kroz sebe i niti jedne se ne bojim. Ne bojim se više niti nemoći, niti moći, niti straha, tuge, bijesa, zavisti, mržnje, sreće, …. Sve je dobrodošlo i sve znam propustiti kroz sebe i ostati nevezana i mirna. Vau, pa to je toliko puno. Podsjetilo me to da sam tako nešto poželjela ovo ljeto i da sam to i dobila. Htjela sam biti svjesna svih svojih emocija i mirna sa svakom od njih i eureka, ostvarilo mi se. Vau, koja moć.
Sada sam na točci kada znam da nemam jasnih vizija svog života. Ne mogu se odlučiti između mnoštva mogućnosti i usmjeriti fokusirano svoj život u nekom od smjerova. To može značiti da sam zadovoljna trenutačnim. Ili da sam se ulijenila i da mi se ne da ništa mijenjati. Ili može značiti da sam se bavila nekim drugim stvarima koje sada privodim kraju, pa je došlo vrijeme da usmjerim svoju pozornost na neke druge teme.
Kako god bilo, danas poslijepodne sam se bavila svojim ciljevima. Jedan od njih je bio vezan za posao. Nisam ga još razbistrila potpuno, ali kada razmišljam o poslu svojih snova vidim sebe kako sjedim ispred gomile ljudi i pričam. Ljudi me pozorno slušaju i svatko uzima nešto za sebe, svakome je neka moja riječ poticaj kojim nepovratno mijenja svoj život. Vidjela sam sebe kako održavam radionice, seminare, tečajeve, sudjelujem na tv emisijama, putujem svijetom, pričam i živim sebe, te svojim životom i svojim riječima utječem na druge da se odvaže na prihvaćanje promjena i život u skladu sa sebstvom. Ne znam kako do toga doći, ne znam u kakvu to formu staviti, ali tako vidim posao svojih snova. Putujem svijetom, pričam i pišem, dajem sebe kroz svoje riječi.
Možda trenutno ne vidim da je to cilj, jer sumnjam da je ostvariv i ne vidim kako je ostvariv. Kada bolje pročitam što sam napisala, čini mi se da imam vrlo jasan cilj, ali da sumnjam u njega. Sumnjam u nešto bez čega mi život nema smisla? Da li sumnjam u disanje? Ne. Pa kako onda mogu sumnjati da neću dobiti ono što mi je bitno poput disanja? Možda ova moja unutarnja kontemplacija i služi tome da shvatim da imam cilj ali imam i ograničenja koja sam postavila umom. Sumnjam u ostvarenje i time ga blokiram.
Kako bi izgledalo kada bi moj život išao u tome smjeru? Prije svega, ja bih bila potpuno i apsolutno sretna. Zašto si to onda ne omogućim svojom vlastitom vjerom? Da li me strah moje sreće? Ili sumnjam da će zakon privlačnosti u tom slučaju zakazati pa ću biti nesretna ako se to pokaže neostvarivim? Živim li u kaosu zato što ne želim pogledati istini u oči? Ili mi još samo treba malo vremena kako bih učvrstila svoju vjeru?
Biram moć. I jasne ciljeve. Na pravom sam putu. Upravo mi je jedan postao jasan, kao i gdje se trenutno nalazim na tom putu. Za početak, sada znam kuda idem i svaki korak naprijed će biti jedan korak bliže cilju. Tome služi pisanje i kontemplacija. Pišući razgovaramo sami sa sobom, spoznajemo ono što već znamo, ali nismo u stanju čuti. Pisanjem dolazimo u kontakt sa svojim sebstvom. Stoga, savjetujem svima da pišete, razgovarajte na taj način sa osobom koja vas najbolje razumije, sa samima sobom. To je dio puta prema sebi. I svojim ciljevima.