Tako glasi prvi svitak Hafiza, „najvećeg trgovca na svijetu“. Svojih 10 svitaka je napisao kao krunu svog životnog puta vođenog unutrašnjim vodstvom. U svakom slučaju preporučam pročitati knjigu svima koji nisu.
Mene je nekoliko slijedećih rečenica prvog svitka inspiriralo da osvijestim neke svoje programe. „Kako li sam samo glup bio dok sam stajao očajan uz cestu, zavideći uspješnima i bogatima koji su paradirali pored mene. Jesu li blagoslovljeni jedinstvenim vještinama, rijetkom inteligencijom, junačkom hrabrosti, ustrajnom ambicijom i drugim iznimnim odlikama koje ja nemam? Je li im dodijeljeno više sati svakog dana za njihove velike zadatke? Imaju li srca punija suosjećanja i duše punije ljubavi od mene? Ne! Bog nema miljenika. Svi smo oblikovani iz iste gline. Sada također znam da tuga i nazadovanje u mom životu nisu jedinstveni. Čak i najmudriji i najuspješniji na ovome svijetu trpe razdoblja boli i poraza, ali su, za razliku od mene, naučili da nema mira bez nevolje, nema odmora bez napora, nema smijeha bez tuge, nema pobjede bez borbe i sve je to cijena koju plaćamo za život. Sada znam da strpljenje i vrijeme mogu mogu učiniti više čak i od snage i strasti. Uspjeh koji je došao preko noći nerijetko nestaje u zoru. Poraz je, na neki način, put do uspjeha, utoliko što nas svako otkriće zablude tjera da žustrije potražimo ono istinito, a svako novo iskustvo ukazuje na neku pogrešku koju ćemo poslije pomno izbjegavati. Stvoren sam na sliku Božju. Ne postoji ništa što ne mogu postići ako pokušam. Nikada se više neću sažalijevati niti omalovažavati.“
Prije nekog vremena sam bila kod svoje prijateljice iz najranije mladosti sa kojom sam odrastala i aktivno provodila vrijeme do svoje 17. godine. Nakon toga se naše druženje prorijedilo, posebno nekoliko posljednjih godina kada se vidimo jednom godišnje. Imam osjećaj da tada nastavljamo ranije započetu kavu koja se još uvijek nije ohladila, iako smo je davno zakuhale. Tada protresemo živote svih osoba sa kojima smo se družile. Obično ona priča jer je ostala u istom okruženju, a ja upijam slažući puzzle tuđih života u svojoj glavi, prateći ih iz godine u godinu. Slušajući ju imam osjećaj da sam dio te cjeline, iako većinu ljudi nisam vidjela više od 20 godina. Kako god, čitajući prvi svitak, sjetila sam se našeg zadnjeg susreta i ostala neugodno zatečena svojim programom uobraženosti. Tijekom našeg odrastanja recimo da sam bila najambicioznija, sa najboljim ocjenama i životnim perspektivama. Većina njih nije imala sreću imati tako dobar start u život kao što je bio moj, te sam shvatila da sam sebe stavila iznad njih. Povodila sam se za vanjskim uvjetima života koji su ukazivali na to da ću ja biti uspješna, a da će se one utopiti u prosječnosti. Tada se nisam bavila time što je to uspjeh i prosječnost, bila sam uvjerena da znam što je to. Nisam se bavila niti time ima li uopće uspjeha ili prosječnosti. Ustvari, nisam znala da smo svi jedno, da se nitko od nikoga ne razlikuje, da svi imamo iste startne osnove, bez obzira na razlike u sposobnostima ili talentima. Razlika je samo u tome što je netko toga svjestan, a drugi nije. Još je bolje reći da ih je jako malo svjesnih, ali s godinama se sve više razlikujemo po tome koliko nas je spremno ići putem svjesnosti.
Danas je moja prijateljica sretna majka divno odgojene i sretne djece, sretno udana žena koja je u svom suprugu pronašla svoju srodnu dušu, u materijalnom smislu joj ništa ne fali iako radi kao „obična“ prodavačica, okružena je dugogodišnjim dobrim i vjernim prijateljima. Nije imala vanjske podržavajuće sposobnosti, nije imala ambiciju, no oduvijek je znala što želi, za razliku od mene. Oduvijek se htjela osjećati dobro u svojoj koži i prema tome je i usmjerila svoj život. Nije gubila vrijeme na učenje gradiva koje joj ne treba, na traženje idealnog partnera, idealnih poslova, nije gradila karijeru, nije razmišljala o kupovini stanova ili gradnji kuća, nisu je zanimale nove modne kolekcije. Danas sve to ima, a nije tražila. No, ima i ono što je oduvijek htjela, unutrašnji mir, radost i zadovoljstvo.
I ja sam dobila sve što sam htjela, kao i bilo tko drugi na ovome svijetu. Pogledajmo što imamo, to je upravo ono što smo htjeli, rezultat svih naših stremljenja. Zapitajmo se jesmo li sretni sa time. Ako nismo, znači da trebamo promijeniti stremljenja, da želje i ciljevi koje smo imali ili imamo nisu najbolji za nas, jer njihovim ostvarenjem nismo dobili ono što smo istinski i duboko htjeli. Često su naše želje duše i srca prekrivene vanjskim željama, često živimo u zabuni da znamo što želimo. Otuda i izreka „pazi što želiš da ti se ne ostvari“, jer uvijek i nepogrešivo se ostvaruju sve naše želje, bez obzira da li znamo ili ne znamo neku od tehnika manifestacije ili kreacije.
Mi kao ljudi smo kreatori, zato što imamo um kojim kreiramo. Naše misli su zadaci našeg uma i on napravi sve da ih ostvari. Ima puno posla, jer puno misli prođe našom glavom. Um je najzaposleniji stvor na ovom svijetu, stoga me čudi kako se više konačno ne umori i ne odustane. Možda zato što je i kreiran tako da ga to hrani i drži na životu. Ustvari, ne možda, nego sigurno. Za njega je smrt kada nestanu misli i želje. Tada je nezadovoljan, jer na scenu nastupa duša, onaj jedini život u nama koji je stvaran. Tada um više ne dominira, samo je u službi duše, a to ne želi, jer smatra da mu je bogom dano pravo da bude šef jer najviše i najvjernije radi, bez da se ikad pobunio ili rekao da mu je teško.
Stavimo um na pravo mjesto. Osigurajmo sebi dovoljno tišine kako bismo spoznali što stvarno želimo i tek to i kreirajmo svojim umom i mislima. Samo tako ćemo ostvarujući želje svoje duše i svog srca uistinu živjeti sebe, bez obzira jesmo li samo „obični“ prodavači ili „najmoćniji“ direktori.
I zapamtimo, svi smo mi napravljeni od iste gline, nitko se od nikoga ne razlikuje. Čim mislimo da je drugačije, odijeljeni smo od samoga sebe. Nismo jedno sa sobom, pa tako niti sa bilo kime. To rađa bol, patnju i nemir. Poanta mira je znanje da nemira nema, da je on iluzija koja nastaje kad mislimo da smo podvojeni, a ustvari smo jedno.