Ljubav često tražimo izvana, kroz odnose, zaboravljajući da ljubav nije odnos, nego stanje. Ljubav je naša suština, od nje smo svi, kao i sve što nas okružuje, sazdani. Ništa ne možemo učiniti da je zadobijemo, kao niti da postanemo ljubav – zato što ljubav uvijek jesmo. Znam što ćete sada pomisliti ili reći: “kako je moguće da je npr. ubojica ljubav?” Ne samo da je moguće, nego doista je i ubojica ljubav. Međutim, on ne zna, nije svjestan da je ljubav, stoga i čini takvo djelo, jer nema znanje, niti svijest o tome tko je doista i od čega je sazdan. Onaj tko zna, odnosno ima svijest da je ljubav, nikada ne može ubiti nekoga. Ubiti može samo nesvjesno biće. To što je netko nesvjestan, ne znači da nije ljubav, jer sve je u ovom univerzumu sazdano od ljubavi i je ljubav.
Moj je stav i uvjerenje da smo svi ljubav, ali ne znamo svi da to jesmo. Ja vjerujem da su svi ljudi duše. Za mene je duša bestjelesna, besmrtna, vječna, savršena i sazdana od bezuvjetne ljubavi. Vjerujem i da su sve duše iste, sazdane od iste esencije, da nema bolje ili gore duše, kao što nema bolje ili gore ljubavi. Ljubav je ljubav, kao što je duša duša. Duša ima svijest o sebi, zna tko je i zna da je savršena, jer je čista ljubav. Međutim, duša nema iskustvo svog savršenstva u praksi i stoga se duša inkarnira u tijelo. Kad duša uđe u tijelo, tijelo je živo, ima funkcije, kreće se, misli, govori, čini. Kad duša izađe iz tijela, tijelo umire, nema vitalnih funkcija. Ako je tako, onda ne možemo podignuti ruku uvis ako to naša duša ne želi da učinimo. Ako bez duše naše tijelo nema funkciju, onda bez duše ne bismo mogli pomaknuti jezik, niti glasnice i ne bismo mogli ispustiti glas, a kamoli izgovoriti neko slovo, slog ili rečenicu. Bez duše ne možemo hodati, pričati, misliti, učiti, raditi. Bez duše ne možemo ništa. Ako bez duše ne možemo ništa, ako ona vodi sve procese u našem tijelu, to znači da mi činimo samo ono što naša duša želi da činimo. To doslovce znači da mi govorimo samo ono što naša duša želi da kažemo, činimo samo ono što ona želi da činimo, mislimo samo ono što ona želi da mislimo, jer bez nje tijelo odmah prestaje sa funkcijama. Na početku teksta sam rekla da je duša savršenstvo i ljubav. Savršenstvo nikad ne griješi. To znači da duša nikad ne griješi. Kako bez duše niti jedan čovjek ne može živjeti, a duša svime upravlja, to onda znači da je i ubojstvo počinjeno iz duše, je li tako?
Šokovito, zar ne? Kako nešto savršeno i ljubavno, kao što je duša, može počiniti ubojstvo i da još to nazovemo savršenim? To pitanje mnoge muči i jako je teško povjerovati da ubojstvo može biti iz duše. Da bismo to razumjeli, trebamo znati da iako su sve duše iste, savršene i sazdane od čiste bezuvjetne ljubavi, ipak nisu sve nastanjene u tijelima iste razine svijesti. Moja definicija svijesti je da je svijest nesvijesnost o tome da smo duša, odnosno savršenstvo i bezuvjetna ljubav. Razine svijesti se razlikuju i koliko ima ljudi, toliko ima različitih razina svijesti. Neki ljudi imaju vrlo nisku razinu svijesti, što znači da nemaju pojma da su savršenstvo i ljubav ili su toga nesvjesni veći dio svog života. Neki ljudi imaju vrlo visoku razinu svijesti, što znači da su svjesni toga da su savršenstvo i ljubav veći dio vremena. Iako su ljudi visoke i niske razine svijesti jednake duše, jednako savršeni i ljubavni, oni sa niskom razinom svijesti toga nisu svjesni, o tome pojma nemaju i živeći nesvjesni svoje prave i istinske prirode, odnosno u sljepilu i bolu, iz tog tijela boli čine tzv. “grozna” djela, kako bi se kroz njihovo činjenje prisjetili toga tko su doista.
Zašto to duša dopušta? Zato što duša zna da je savršena i ljubavna i zna da život služi samo tome da se toga sjetimo i da svaki čin koji god iz “nesvijesti” učinimo, služi samo tome da se osvijestimo i sjetimo svoje istinske i prave prirode, a ona je ljubav. Duša je ljubav i zato i sve što čini služi samo tome da se toga prisjetimo. Pritom nema greške, jer niska razina svijesti može “nauditi” samo niskoj razini svijesti, jer jedino do nje može doći. Visoka razina svijesti nema svijest žrtve, a “krvnik” ne može nauditi nikome tko nema svijest “žrtve”. Krvnik i žrtva imaju istu razinu svijesti, zato se i privlače i omogućuju jedno drugome određena iskustva, kroz koja oboje podižu razinu svoje svijesti. Iz tog razloga, pogreške nema, nego je sve učenje i služi tome da se sjetimo tko smo.
Danas svijetom vladaju ljudi niske razine svijesti i zato živimo u svijetu nasilja, nepravde, neravnopravnosti, velikog disbalansa u svim životnim područjima. Kako je moguće da je to tako? Ljudi niske razine svijesti sa lakoćom prate svoj osjećaj, a osjećaj je govor duše. Lakoću imaju zato jer nemaju suosjećanje i empatiju prema drugima, a nemaju je zato jer su u zaboravu na to da su ljubav. Zbog zaborava imaju vrlo jak nagon za sljeđenjem osjećaja, jer je to jedini put da uzdignu razinu svijesti. Obzirom da sa lakoćom prate svaki svoj osjećaj, odnosno svoju dušu, imaju moć, jer nam sva moć dolazi od duše. Međutim, ta je moć u rukama “nesvjesnog bića”, onog koji ne zna tko je, koji ne zna da je ljubav. Zato to biće čini sebična djela, a svako sebično djelo proizvodi neravnotežu i neharmoniju.
Ljudi visoke razine svijesti imaju velik izazov sa slijeđenjem svojih osjećaja, a već sam rekla da su osjećaji govor duše. Boje se slijediti svoj osjećaj za sve ono što im se čini da ne izgleda kao ljubav. Drugim riječima, ljudi visoke razine svijesti znaju veći dio vremena da su ljubav, ali nemaju dovoljno jasnu sliku o tome što je ljubav. Ljubav znači imati bistrinu pogleda, ne gledati sliku, predodžbe, programe, vjerovanja,…. već suštinu. Drugim riječima, ljudi visoke razine svijesti imaju strah slijediti svoj osjećaj za činjenje nečega što izgleda kao povređivanje drugih kroz misli, riječi ili djela, jer misle da povređivanje ne može biti čin ljubavi. Međutim, pritom zaboravljaju još jedan pojam, a to je NAMJERA. Ako nešto činimo iz namjere da pomognemo, olakšamo, osvijestimo,….. onda to nije iz sebičnih interesa i ne služi tome da sebe uzdignemo nauštrb drugog. Samo zato, tzv. “povređivanje” od strane visoke razine svijesti nikad nije i ne može doista biti povređivanje, nego činjenje iz namjere svjesne ljubavi za dobrobit drugog. Zato taj čin, koliko god povremeno izgledao bolan, uvijek donosi savršene rezultate i nikad kao posljedicu nema ubijanje, krađu, propast, neravnotežu, disbalans,…. nego samo još veću harmoniju, svjesnost, dobrobit i blagostanje.
Više o razinama svijesti, moći i ljubavi možete, ukoliko vas zanima, poslušati i na mom videu pod nazivom “što je prava ljubav”.