Sinoć sam legla nemirna, mučilo me nešto što sam si zadala u zadatak danas učiniti, a nisam bila sigurna kako. Rekla sam sama sebi da je noć vrijeme za spavanje, da ionako ne mogu to sada riješiti i počela disati u taj problem i svoj osjećaj nelagode. U jednom trenutku sam nestala, no nisam dugo spavala, barem ne mirno. Imam osjećaj da sam se čitavu noć vrtila, a ujutro sam se jedva izvukla iz kreveta potpuno mrzovoljna. Koji početak dana. Uf. Digla sam rolete i vidjela predivan sunčan dan, no onako mrzovoljna nisam baš dugo uživala u pogledu, bilo je to previše lijepo za moje raspoloženje.
Naravno da sam se utrkivala sa vremenom i na kraju zakasnila na posao. Što drugo očekivati iz vlastitog nemira. No, svejedno, na putu prema poslu sam obavila razgovor sa samom sobom glede te poslovne situacije koja mi je bila iznimno bitna i uspjela se dovesti do stanja da je to prestalo biti bitno ili bitnije od mene same. Shvatila sam apsurd situacije i otpustila očekivanje da se to treba završiti super za mene i prihvatila kao odličnu opciju bilo koji ishod situacije. Naravno da se iz toga desilo to da sam zadatak obavila baš onako kako sam prihvatila da i budem, najbolje. Međutim, dan je već krenuo „krivo“ (kao da krivo postoji) i malena kuglica mrzovolje se tijekom dana pretvarala u kugletinu.
Dobijala sam gomilu kilometarskih mailova sa gomilom besmislenih podataka koje je trebalo odmah riješiti. Jedan gluplji od drugog, a ne možeš se praviti da ih nisi dobio. Telefon mi je zvonio bez prestanka, ma tko je samo izmislio to zvoneće čudo koje zvoni baš onda kad ne treba. Svatko je nešto trebao od mene, hitno, upravo tog trena, a meni je došlo da plačem od muke što me ne ostave na miru. Imam osjećaj da je sat stajao na mjestu čitavih 8 sati, nikako da se ubrza pa da skratim muke.
Naravno da se na to nakalemila i situacija na bankovnom računu koja je iz tankog minusa otišla u debeli, a plaće nigdje na vidiku.
Dala je i starija kćerka svoj obol poslavši poruku da će se pretvoriti u biljojeda, komentirajući ručak koji sam bez imalo volje jutros na brzinu smandrljala. Naravno da sam joj poslala prateću misao tipa skuhaj si sama ako želiš jesti bolje, ali ne baš tak pristojno.
Zvala je i manja da me obavijesti da je dobila jedinicu jer nije napisala zadaću. Sirota, nije imala dovoljno vremena preko praznika. Usput me obavijestila da u srijedu nemaju škole, pa u svoj toj gunguli moram tražiti opciju za čuvanje. Super.
Došao i mail od mog ljubljenog, vidim da je „dobre“ volje. Super, kaj da mu velim, sigurno ne da smo slično, nema od tog baš neke velike koristi. Odlučim ne reći ništa.
Da mi je netko mjerio unutrašnju nervozu, pukao bi mu mjerač. Da ironija bude veća, zvalo me nekoliko klijenata osobnog svemira sa nekim svojim osobnim problemima i ja čujem sebe kako im kažem „samo diši, znaš da je to jedino što trebaš“. Govorim, a ne čujem se. Kod drugih pali jer me čuju, a kod mene ne jer sam gluha. Ne čujem sama sebe.
Dobijem sms od jednog poznanika smije li me nazvati jer mu treba ženski savjet. Napišem ok (no mislim si, ako baš moraš). Nazove me i ispriča svoj ljubavni problem, meni je sve jasno, odgovorim mu tako da mu postane jasno da je u svom pitanju već dao i odgovor, no on ga ne želi čuti. I tada shvatim da ja sebe ne želim čuti. I postane mi smiješno. Pola dana ne slušam sebe, ne slušam svoje biće i vidi do kuda sam se dovela, do toga da gledam kroz prozor, a ne vidim drvo, do toga da živim, a kao da ne živim. Kako je lako udaljiti se od sebe, dopustiti da nas vanjske okolnosti uvuku u svoj košmar, da postanemo bespomoćni, nervozni, jadni, da nas okupiraju strahovi i nelagode. Sekunda nepažnje i ode mir. Ponekad se to čini tako nepravedno, a ustvari je beskrajno pravedno. Naš jedini zadatak je stalno biti svjestan da smo ovdje zato da budemo radosni i svjesni sami sebe. Život nas samo tome uči i tome služe sve moguće situacije.
Tako je divan osjećaj ponovno osjetiti mir u sebi, smijati se sam sebi i svim svojim nazovi problemima. Ustvari problema nikada nema, sve što se dešava oko nas su samo obične situacije, jedino što u stanju udaljenosti od samih sebe, dozvolimo da nas situacija uvuče i da nam se pričini kao problem.
Na putu prema kući upalila sam radio do daske, blaženi totalni, puštali su super mjuzu. Presvukla sam se u trenirku, osjećala sam da skidajući „uniformu“ skidam ogromno brdo nelagode sa sebe. Zaboravila sam na jedinice, biljojede, račune, preostale neodgovorene mailove,… i samo uživala u tome da sjedim u miru i da me nitko ništa ne pita. No, nisam se izvukla samo tako, još me čekao test mog vlastitog mira. Odlučila sam meditirati 15tak minuta, situacija je bila idealna za to. No, naravno da sam zaboravila ugasiti telefon i tijekom meditacije su me zvali 3 puta i 2 puta mi zvonili na vrata. Mirno sam prekinula, shvatila sam da mi ne treba meditacija za mir, kad sam već mirna.
Došla mi je susjeda na kavu, nismo se vidjele 10tak dana, ispričala mi je par svojih čuda. Divota, opet su čuda oko mene. Zvala me prijateljica i ispričala mi jedno svoje čudo. Vau, divota, još jedno. I zvala me još jedna sa još većim čudom. Halo, bićulence moje, hvala ti, shvatila sam poruku, opet sam sa tobom. Pardon, sa sobom. Čujem se. I volim se. Hvala bićulence moje što me nosiš kroz dan i što imaš strpljenja čekati da se sjetim da jedino što trebam je opustiti se i tebe slušati, jer samo kad tebe slušam sve je jednostavno i lako.