Vani je neka oluja, stvorila se u trenu, još prije pola sata je bio divan i miran sunčan dan. Tako je i sa životom. Sve izgleda mirno, a onda se u jednoj sekundi sve nepovratno promijeni.
I svaka situacija ima smisla, iako ju tog trena ne vidimo.
Vraća me to na petak 19.09.2008. Bilo je 15 sati, vani je bilo mračno i padala je kiša, jedan zaista sumoran dan na kraju napornog radnog tjedna. Osjećala sam se bljakasto, nije mi se više radilo, nije me grizla savjest zbog toga, nitko neće propasti zbog sat vremena nerada. U našoj firmi su tada radile uglavnom neudane mlade žene, sve ljepotice. Sa jednom sam sjedila u sobi i pričale smo o muškarcima, omiljena ženska tema kad se nema što raditi. Tada nisam bila u vezi, niti me veza zanimala, znala sam da će se onaj pravi pojaviti kad dođe vrijeme i nisam se zamarala time kad će to biti, nego slobodno uživala život koji je konačno dobio svoj smisao nakon svih nepogoda kroz koje sam prolazila posljednje 2 godine.
Uglavnom je tema bila kako nas baš ne okružuju neki specijalni muški primjerci i da je sve manje mjesta gdje ih uopće upoznati. Povela se priča o Iskrici i sličnim stranicama, što mi se činilo previše radikalnim i pitala sam postoje li neke normalnije stranice gdje se ljudi žele samo družiti. Surfale smo internetom i naišle na neku, nemam pojma koju stranicu jer se više na nju nikad nisam vraćala, na njoj su bili svakojaki ljubavni oglasi. Urlale smo od smijeha čitajući ih i iz fore poslale isti mail na gotovo sve oglase, bila je to odlična zeka za kraj radnog tjedna. U tu svrhu sam otvorila posebnu mail adresu, poprilično na brzinu jer se radno vrijeme bližilo kraju. Nisam vidjela da sam u dolaznoj adresi ostavila puno ime i prezime. Svaki detalj priče je bitan, jer da je samo jedan bio drugačiji, današnjica bi izgledala skroz drugačije.
Nemam pojma kome sam slala mailove, no znam da sam ih forwardirala sa prvog poslanog. Naravno da sam dobila bezbroj odgovora i da su danima na moju adresu dolazili svakakvi mailovi. Neki su bili zabavni, neki glupi, uglavnom ništa specijalno i posebno, no moram priznati da je bilo dinamično dobivati ih i analizirati što sve hoda svijetom. Nikoga nisam zapamtila, a kako i bih, dobivala sam barem 50 mailova dnevno. Možda su ih i oni forwardirali J. Uglavnom, navečer nakon što sam djecu stavila na spavanje, vrijeme sam provodila u virtualnom svijetu koji me zabavljao.
Tada nisam primijetila da sam dobila i njegov mail, bio je još jedan od općenitih mailova na koje sam općenito odgovarala. U međuvremenu, 24.09. sam imala zadnje brakorazvodno ročište i od toga dana sam i službeno razvedena. Bila sam fascinirana kako me to nije nimalo pogodilo, kako sam mirno tamo otišla i nakon toga se mirno vratila na posao, bila sam ushićena jednostavnošću nečega što mi se nekad činilo noćnom morom. Imala sam potrebu to napisati svojim najbližim prijateljicama, te sam svima poslala isti mail. Ne znam zašto, ali mail sličnog sadržaja sam poslala i njemu. Od svih osoba na ovom svijetu, napišem mailove prijateljicama i nekom liku kojeg ne poznajem i nemam ga čak niti volje upoznati. Totalno čudno, a opet sve na ovom svijetu ima smisla.
04.10. ujutro me dočekao njegov mail, THE MAIL. Osoba koju dotada nisam primjećivala, kojoj sam niti sama ne znam zašto poslala mail o tome da sam se lako razvela, mi je napisala mail u kojem mi je u nekoliko rečenica napisala kakva sam osoba i što želim u životu, te mi se zahvalio za mailove i objasnio mi zašto smatra da nije pametno dalje nastavljati naše dopisivanje. Objasnio mi je da je moj mail dobio u spamu i da ga je htio izbrisati, no privuklo ga je puno ime i prezime u dolaznoj adresi (koje sam ja slučajno ostavila prilikom registracije, ali sam poslije to promijenila – slučaja nema). Shvatio je da ga ne doživljavam i nije htio nastavljati komunikaciju sa mnom, međutim niti sam nije znao zašto ali uguglao je moje ime i prezime i zasulo ga je gomilu tekstova o mojoj bolesti. Iako je uglavnom pisalo o bolesti, povezao je sve u priču i nepogrešivo je ocijenio moj karakter. Fasciniralo me da postoji osoba koju zanimaju drugi ljudi, koja može čitati između redaka, koja nepogrešivo ocjenjuje karakter i potrebe potpuno nepoznatog čovjeka i koja k tome ima potrebu reći doviđenja, iako me niti ne poznaje, iako zna da ja ne bih niti primijetila da se više nikad nije javio i iako je sve to neki virtualni svijet. Dirnula me iskrenosti, inteligencija, ljudskost, moralnost i osobnost. Pročitala sam mail nekoliko puta i rekla VAU, koji lik. Tada nisam tražila partnera, godilo mi je dopisivati se sa nekim likovima bez ikakve obaveze, ionako za više nisam imala niti vremena niti volje, no ovaj čovjek me zaintrigirao, osjetila sam da bih voljela nastaviti se dopisivati sa njime, kao sa virtualnim prijateljem, naprosto me dirnulo da postoji netko tko komunicira istinom, a osjećala sam da on tako radi. Rekao mi je da se nedavno razveo i da bi volio naći ženu sa kojom bi se složio i koju bi mogao poštovati i voljeti, ali da nas dvoje ne može zamisliti u tom filmu, jer sam ja prekomplicirana za njega. Napisala sam mu da ja ne tražim muškarca, da mi je sve ovo zezanje, ali da me dirnulo što mi je napisao takav divan mail i da bih se voljela sa njim dopisivati na prijateljskoj bazi, jer vjerujem da je on čovjek sa kojim je to moguće. I tako je krenulo. Obzirom da on živi u Njemačkoj, bila sam uvjerena da ga nikada neću imati prilike upoznati, osjećala sam njegovu toplu i ljudsku energiju i pisala mu iz srca sve što osjećam o bilo čemu. Počeli smo se dopisivati kao najbolji prijatelji, potpuno otvoreno i iskreno, kao da vodimo svoje intimne dnevnike u kojima ne štedimo sebe, nego analiziramo sebe i ljude oko sebe, zbivanja i situacije. Ti mailovi su mi postajali sve bitniji, teško je opisati nestrpljivost sa kojom sam otvarala gmail i sreću kad bih vidjela mail od MM. Nisam ga odmah otvarala nego sam guštala neko vrijeme samo u činjenici da je stigao, a kad sam ga otvorila i vidjela da je svega nekoliko riječi bila sam razočarana. Najdraži su mi bili oni kilometarski, iščitavala sam svaki nekoliko puta i veselila se mogućnosti da odgovorim, da napišem svoje misli.
Nisam znala kako čovjek izgleda i nije me to zanimalo, svakog dana sam ga sve više poznavala, sve mi se više sviđao kao čovjek, naše sudbine su bile tako slične, naši pogledi na život i naša razmišljanja su bila gotovo identična.
Jednog dana sam mu napisala da je dragulj kojeg bi svatko želio imati i tada sam shvatila da sam se zaljubila u virtualnog lika, za kojeg uopće nemam pojma kako izgleda. Situacija je bila presmiješna, no niti u jednom trenu nisam pomislila da me laže ili piše ono što želim čuti, naprosto sam osjećala da je sve istina i guštala neizmjerno.
Otvoreno sam mu rekla da sam se zaljubila i da mi je apsurdna situacija. Kod njega je bilo isto. Poslala sam mu svoju sliku, on meni svoju. Trebam li reći da je zgodan i upravo onakav kako je fizički izgledao muškarac mojih snova, guste prosijede kose (moj jedini komentar je bio hvala ti dragi Bože što nije čelav), predivnih toplih očiju i božanskih usta, čvrste brade, ma kršan macho muškarac. 27.10. smo se prvi put čuli, otada se nije desilo više od nekoliko puta a da se nismo čuli telefonom i pričali barem pola sata. Tih dana smo pričali satima o svemu i svačemu, uvijek nam se činilo da smo prekratko razgovarali. Tada za mene nije postojao ništa drugo, lebdjela sam, bila neviđeno sretna, sve je bilo kao u bajci. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti 7.11. Toga dana je bio planiran koncert Sve za nju, kao finale akcije Sve za nju sa Lanom Jurčević. Koncert se održavao u Ciboni i na njemu je bilo 7.000 ljudi, atmosfera je bila božanstvena, sve je frcalo emocijama. Tom akcijom smo sakupile 1.100.000 kn za izgradnju psihološkog centra za žene oboljele od karcinoma, koji se otvorio godinu dana kasnije. Ta akcija mi je značila beskrajno mnogo, jer je bila sukus svega što sam onda željela, manifestacija moći i svega onoga o čemu sam sanjala tijekom mog liječenja. Bilo je čarobno vidjeti što smo uspjele učiniti, koliko ljudi sakupiti, kakve emocije izazvati i kakvo čudo pokrenuti. Tog vrlo bitnog dana mog života je i on došao fizički u moj život. Otišla sam po njega na aerodrom i teško je opisati emocije koje su me tada zasipale, od nelagode do nestrpljenja. Kad sam ga opazila da ide prema meni, odrezale su mi se noge. Ne znam kako sam se pokrenula prema njemu i nemam pojma kako sam se našla u njegovom zagrljaju, ali znam da je bio božanstven. Ja sam jako osjetljiva na miris tijela, no njegov je bio božanstven, stisak njegovih ruku je bio upravo onoliko čvrst koliko treba biti. Ne znam koliko smo se dugo gledali i ne znam koliko nam je trebalo da se poljubimo, ali još i danas pamtim taj prvi poljubac. Nakon njega smo se zagrlili i izašli iz aerodromske zgrade kao da se poznajemo čitav život. Bio je sa mnom na koncertu i proveli smo predivan vikend zajedno. Odonda smo nerazdvojni, učinili smo nemoguće, upoznali djecu, obitelji, trajemo već 3 godine i pričamo o svemu i svačemu, jednako otvoreno kao i prvog dana. On je moj najbolji prijatelj, osoba koju poštujem, kojoj vjerujem. Uz njega sam ono što jesam, otvoreno i bez straha. On je ono što ljudi zovu srodnom dušom. Voljela bih da je tu, ali nije, no znam da će doći kada će biti vrijeme. Ako i ne dođe, beskrajno sam zahvalna Bogu na tome što mi je dao priliku da upoznam što je to ljubav, primanje i davanje, što to znači voljeti drugog kao i sebe, bez potrebe da ga mijenjaš ili zahtijevaš od njega da popunjava tvoje praznine. Drago mi je što su pored njega i moja djeca osjetila kako izgleda očinska energija i kako izgleda kada muškarac poštuje i voli ženu. A sve je počelo zbog jednog kišnog jesenskog popodneva u kojem nisam znala što bih sa sobom. I sad recite da svaka sekunda našeg života nije beskrajno važna.