Prošlog tjedna sam si natrpala u raspored podosta aktivnosti, jer sam se bojala da će mi biti nelagodno biti samoj kod kuće. Nisam baš navikla biti bez cura koje su otišle na praznike, a svaka promjena kod čovjeka stvara nelagodu, pa se tako i meni činilo da će njihov odlazak napraviti prazninu u mom životu. Zaboravila sam da praznine nema ako sami nismo prazni. Bilo mi je lijepo bez njih, a i njima je bilo lijepo tamo gdje su bile, no jednako je tako lijepo da su opet kući. Ljepota je uvijek u nama samima, ma štogod da se dešava izvana.
Kako je tjedan bio natrpan, tako mi je vikend došao kao melem. Odlučila sam pružiti svom tijelu priliku da se dobro odmori.
U subotu ujutro sam se kasno probudila, uživala u kavi pijuckajući je u piđami i izležavajući se na trosjedu usput čakulajući sa mlađom kćerkom. Bez stresa sam otišla sa njom na tržnicu gdje smo istraživale kakvog sve voća i povrća ima na tezgama. Zavirile smo u ribarnicu i pogađale koja poznaje više vrsta riba. U DM-u smo čekale na blagajni 15 minuta gdje sam ju učila disanju i kako da bude mirna sama sa sobom u situaciji u kojoj bi čovjek najradije izašao iz kože. Iza nas je bila žena sa malim djetetom koja je u ruci držala jedan deo sprej i cupkala nervozno na mjestu, no nije joj palo napamet progurati se naprijed ili ostaviti taj deo, očito joj je trebala nervoza koju je zračila svim svojim bićem svih 15 minuta čekajući u redu. Bilo je to zanimljivo iskusiti kako na istu situaciju ljudi različito reagiraju, svatko iz svog stanja i u skladu sa svojim potrebama.
Nakon ručka smo otišle u kino. Godilo mi je tamaniti kokice i uživiti se u 3D animaciju punu prekrasnih boja i zvukova sambe. Tih sat i petnaest svijet je prestao postojati, bile smo u potpuno drugačijem filmu, uvućene u radnju filma. Podsjetilo me to da smo tako uvućeni u radnju svog vlastitog filma, svog vlastitog života. Toliko smo fokusirani na ono što nam se dešava u životu da zaboravimo da je to samo naš film i da sve to ustvari uopće nije stvarno, te da se može trenutno promijeniti ako promijenimo svoj fokus i poimanje situacije. Sve se to jednostavno čini kada čovjek na to gleda iz situacije koja nije bitna ili ozbiljna, puno je teže na to se ohrabriti kada je situacija ozbiljna, međutim, uvijek je jednako lagano i uvijek zahtijeva isti napor, jedino što mi u to ne vjerujemo.
Film je bio prilika sa kćerkom popričati o tome što znači biti prijatelj i što je to ljubav. Dirnulo me što se sjeća svakog našeg odlaska u kino i što je svaki taj doživljaj ispričala na duhovit dječji način. Često zaboravimo koliko takve sitne stvari ostavljaju na djeci duboki trag.
Jutros smo opet spavale do 10.30, razvlačile se sat vremena, a onda je svaka od nas uživala na svoj način. Prije nego sam otišla u šetnju voljenim Maksimirom, imala sam divan razgovor sa starijom kćerkom. Otkada zna za sebe, želi biti pravnica, čak je neko vrijeme imala potrebu nabaviti knjige sa prava i početi ih proučavati jer joj je to pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Jutros mi je rekla da je bila sa prijateljicom na kavi i da ju je ona uvjeravala da je pravo jako teško i da ga 90% studenata ne završi, pričale su o raznim profesorima i nepravdama koje se tamo dešavaju. Lina je osjetila strah i pitala me što da radi i je li doista pravo za nju. Pitala sam ju što ona o tome misli i rekla mi je da je prijateljicu dugo pokušala uvjeriti u to da je čovjeku onako kako on misli da je, ali da ju nije uspjela u to uvjeriti i pitala me zašto nije uspjela. Rekla sam joj da je čovjek uvijek u komunikaciji sam sa sobom i da jedina osoba koju je uvjeravala je bila ona sama, te joj je to informacija da je u strahu i sumnji i da trenutno ne vjeruje u to da naše misli čine našu stvarnost. Sad kad ima tu informaciju, sama može odlučiti što će sa njom napraviti, a ima barem dvije mogućnosti. Jedna je da dozvoli toj sumnji da bude, da prođe disanjem kroz nju i da je pusti da prođe kao što je i došla, a druga je da ju pokuša ignorirati i time se dugo vremena vezati za nju. Svaka sumnja služi tome da nestane, a najbolji način da ona nestane je da ju pustimo da bude. Sumnja nam želi nešto reći, a to je da budemo u vjeri, ona testira našu vjeru, odnosno ne samo da ju testira, nego ju učvršćuje. Lina me gledala i rekla, pa da, to je isto kao sa mojom gimnazijom, svi kažu da je jako teška i gotovo nemoguća za završiti, pa stoga uglavnom i padnu, a ja uopće nemam sumnje da ju neću završiti i zato mi ide lako. Dakle, dala si je odgovor na pitanje. Imala je tu konverzaciju sa prijateljicom samo zato da učvrsti svoju vjeru, a njezino pitanje meni ne bi bilo moguće da već nije imala odgovor u sebi. Uvijek postavljamo samo ona pitanja na koja već znamo odgovor, kao što profesor nikada ne bi mogao pitati đaka da ne poznaje gradivo koje ga pita i da ne zna odgovor na pitanje.
Zanimljivo je to kako uvijek svaku životnu situaciju možemo koristiti kao situaciju u kojoj preispitujemo svoj mir, sebe i svoj život. Svaka sekunda našeg života je beskrajno veličanstvena, čak i onda kad ne radimo ništa, kada je sve uobičajeno i mirno, radimo beskrajno puno.
U Maksimiru sam bila sa prijateljicom i njezinom kćerkom, divnom bebom, koja je nastala kada sam njezinoj mami davala reiki. Dakle, beba i ja se poznajemo iz nekih drugih vremena, na energetskoj razini i ona to osjeća. Većinu vremena je gledala u mene pogledom koji govori da me poznaje, smijala se i komunicirala sa mnom. Bilo je fascinantno vidjeti kako je razrogačila oči u čudu kada smo ušli u šumu i kad je spazila nebo od lišća. Čitavo njezino lišce je odražavalo ljepotu koju je spazila, uživala je punim plućima u ljepoti prirode. Koliko često zaboravimo tako uživati u stvarima koje nas okružuju, koliko često niti ne primjećujemo ljepotu oko nas. Kad sam se vratila iz šetnje srela sam susjede u dvorištu i kad sam im rekla da sam bila u Maksimiru, žena mi je rekla kako je neki dan šećući grobljem ugledala predivno drvo i kako je shvatila da čitavo ovo proljeće nije primijetila da je proljeće i nije primijetila kako se priroda oko nje mijenja. Kako je ona mogla znati da sam ja vidjela bebu koja uživa u prirodi i pomislila upravo to da ljudi ne primjećuju ljepotu oko sebe?! To je dokaz da smo svi umreženi i povezani, da su svi ljudi oko nas samo odraz naših iskustava.
Sa prijateljicom sam pričala o svemu i svačemu, vrijeme nam je doista brzo prošlo, a jedna od tema je bila seksualna sloboda i sve što iz nje proizlazi. Zanimljivo je koliko smo bombardirani seksom sa svih strana kroz reklamne poruke i način života, međutim uprkos tome nas je većina seksualno totalno blokirana. To je zato što je seks još uvijek tabu tema o kojoj se ne priča otvoreno, barem ne unutar obitelji, te smo svi tu prepušteni samima sebi. Većina ljudi koji dolaze kod mene imaju blokiranu seksulanu ili kundalini čakru, a radi se o čakri koja je naša čista životna energija, sve dok nju imamo, živa smo bića, kada ona nestane, nestajemo i mi na fizičkoj razini. Današnje društvo, način života i odgoja blokira tu enegiju i time nas drži pod kontrolom, jer drže našu vitalnost pod kontrolom. Sjetilo me to na priču o Aboriđinima. Oni svoje teenagere puste da budu seksualno slobodni. U središtu sela izgrade kuću u koju kad dođe vrijeme puste sve teenagere iz sela da tamo slobodno žive. Selo brine o njima da imaju što za jesti i da su zbrinuti, no oni imaju u toj kući potpunu seksualnu slobodu, svatko može spavati sa svakim. Ako koja djevojka ostane trudna, čitavo selo brine o tom djetetu i ona time nije obilježena, kao niti to dijete. Jedino pravilo u kući je da ako sa istim partnerom provedeš više od 3 uzastopnih noći zajedno, znači da ste spremni za brak i zajednički život. Kod Aboriđina nema prevara, nema razvoda, nema nesklada među bračnim partnerima i to samo zato jer su imali slobodu probati svaku osobu suprotnog spola, te kroz to osvijestiti sa kojom im je osobom najbolje. Nemaju potrebe varati jer za njih ne postoji zabranjeno voće, jer kod njih seksualnost nije tabu tema, već nešto što je potpuno prirodno, slobodno i dozvoljeno.
Nisam Aboriđin i ne bih mogla tako, ali priča je zanimljiva jer govori o slobodi i koliko je ona bitna za sretan i ispunjen život (kod njih brak, ali isto je i sa životom).
Samo slobodna i nesputana bića mogu biti i sretna, a danas je mnogo osoba koje nisu seksualno slobodne. Ne znači seksualna sloboda poševiti se s kim god stigneš, nego biti svjestan toga da si muškarac ili žena i slobodno u tome uživati, to slobodno izraziti, slobodno zračiti svoju mušku ili žensku prirodu, bez osude okoline. Žene oduvijek uče da budu fine, da se uzorito ponašaju, da svojim izgledom ne privlače pozornost, da ne koriste svoje tijelo u svrhu privlačenja pozornosti, da čuvaju svoju nevinost dok ne osjete da je došao onaj pravi, a i da njemu baš ne daju odmah nego ga puste da se pomući oko njih. Što je to drugo do li kontrola sebe, svojih nagona i nagona druge osobe? O seksu uglavnom ne pričamo sa djecom, neugodno nam je to, samim time smo djeci dali poruku da je to nešto čega nas treba biti sram. Dakle, indireknto ima dajemo poruku da se trebaju sramiti svoje seksualnosti, da je trebaju skrivati. Zamislite da nas je sram pričati o tome kako je to biti uspješan u životu ili kako je dobro završiti visoke škole, na što bi onda svijet ličio da ih kontroliramo u tom dijelu njihova života ili im time damo do znanja da je sramotno biti uspješan ili učen?
Što ustvari time radimo svojoj djeci, a i nama samima? Isto ono što nam od pamtivijeka radi društvo, kontroliramo vitalnu energiju i od ljudi radimo ovisnike kojima je onda lakše upravljati.
Ustvari, rastegnula sam temu, a htjela sam reći da sam sa prijateljicom pričala o tome kako je divno koristiti svoje tijelo kao Instrument, biti ga potpuno svjestan i njime pokazivati ljudima kako se osjećamo, slobodno ga pokretati, slobodno plesati, slobodno hodati, slobodno izražavati svoje emocije tijelom. I nismo mislile tu na seks, nego na to kako smo zbokirane, kako ne možemo koristiti svoje tijelo slobodno kao djeca, a sve to potječe od toga da smo kroz odgoj naučile da je koristiti tijelo sramno jer je ono instrument seksualnosti a ne života.
Običan vikend, ništa posebno, a toliko tema. Nije li život čudo? I ljepota. Samo kad mu pustimo da to bude.