Možda ljubitelji životinja ne bi smjeli čitati ovaj tekst u kojem ću se posipati pepelom što neće promijeniti stvarnost.
Imam psa mješanca, star je oko 6 godina, a kod nas živi posljednje 3,5 godine. Ne zato što je moj, no zaista je po mnogočemu poseban. Prije svega, izgledom. Po boji podsjeća na lisicu, dugačkog je tijela i kratkih nogica koje izvrće na van poput Čarli Čaplina. Ima dugačak kitnjasti rep kojeg drži podignut kao perjanicu, te je ponosni nosioc predivnih tamnosmeđih krupnih očiju koje podsjećaju na ljudske. Obični skitnica koji izgleda neobično lijepo i smiješno. To je pas koji nikada ne laje, ne grize, podnosi hordu djece bez da trepne, umiljat je poput janjeta, ma čisti je melem za svaku dušu, naprosto ga se ne može ne prihvatiti, ne primijetiti ili ne voljeti. Kad pogleda čovjeka, kao da ga razumije i razgovara sa njime, da nije pas, rekla bih da je čovjek.
Ima on i negativnih strana, barem ih ja zovem negativnima. Dlaka mu je dugačka i stalno pada, posebno u proljeće i jesen. Drugim riječima, stalno se linja, što možda nije loša stvar kad je pas vani, ali u stanu je to pojava koja mene osobno izluđuje. Možda me ne bi izluđivala toliko da se ne obožava valjati po svim krevetima gdje god uhvati priliku, naravno, kada je sam kod kuće. Voli i tepihe, ma ne da ih voli, nego ih obožava. A to koliko voli stol u blagavaoni ne trebam niti pričati, omiljena mu je zabava popeti se na njega i pošnjofati što ima tamo, naravno, isto samo kad je sam. Ne moram uopće reći da me to izluđuje i da ne znam kako da to spriječim. Sad zaista molim ljubitelje životinja da ne čitaju narednih nekoliko riječi jer bih mogla dobiti kaznenu prijavu, ali ne mogu ne priznati da sam mu neko vrijeme zatvarala vrata u stanu dok nas nije bilo, kako se ne bi valjao i penjao po foteljama, stolovima, krevetima, trosjedima,…, te je vrijeme provodio u hodniku. Hodnik je velik, no činjenica je da je bio 8 sati sam u hodniku. Nisam imala srca to dugo raditi, ali ipak sam radila i žao mi je zbog toga, no isto tako mi je žao i mene kad sjednem na trosjed i čistim se danima od njegovih dlaka. Ili, ne daj Bože, kad sjednem za stol u blagavaoni i vidim gomilu dlaka na stolu. Grrr.
Ima još stvari koje me izluđuju. Vani mora polizati svaku moguću pišalinu na koju naiđe. Šnjofa gotovo svaku ženku na koju naiđe, mora dići nogu kod svakog stupa ili drveta. Ponekad mislim da mu je mjehur veličine ogromnog zračnog balona koliko često digne nogu u šetnji. Ima i specifičan miris, posebno iz usta, ne pomaže tu ništa, to je naprosto njegovo obilježje. Ima još jedna karakteristika koja me izluđuje, naime, kad mu nešto ne odgovara čuti pravi se da ne čuje. Dakle, pas ima izražen i svoj karakter, ali ga izražava na jedan potpuno miran i podmukao način, naprosto provodi svoju volju bez da podigne glas, zalaje, buni se ili napravi bilo što agresivno. On pametno čeka svoju priliku i kad mu se ukaže, podmuklo je iskoristi iako zna da ne smije.
No, ustvari, ako ćemo biti iskreni do kraja, najviše me izluđuje to što me podsjeća na bivšeg muža svim ovim karakteristikama koje ne volim. Valjda sam ga zato i nabavila da me žulja toliko dugo dok ne prihvatim do kraja.
Kako sam ga nabavila? Eh, i to ima veze sa bivšim. Curke su htjele psa i nakon dugo nagovaranja sam popustila i odlučile smo nabaviti mini labradore, međutim okot koji se očekivao se nije desio i trebali smo čekati još nekoliko mjeseci. Tijekom tog čekanja se desilo i moje prvo brakorazvodno ročište koje me plašilo, činilo tužnom i nervoznom. Toga dana sam na mail dobila klasično pismo „udomite me“ i istog momenta sam digla slušalicu, nazvala broj i uzbuđeno molila da ga ne daju nikome, jer ću ja doći po njega kasnije poslijepodne. Nisam mogla vjerovati što govorim, jer ustvari nisam htjela psa i zahvaljivala sam se Bogu što se nije desio očekivani okot i nadala se da će cure zaboraviti da žele psa. I još sam naivno vjerovala da bi ga netko mogao uzeti. Ah. Danas znam da sam ga morala uzeti jer mi je on učitelj. Glupo je znati da ti je pas učitelj, no moram priznati da je poprilično dobar i da je uporan do krajnjih granica izdržljivosti.
Navečer sam ga pokupila, odvela kod veterinara, cijepila ga protiv svega i svačega, kupila mu sve i svašta i potrošila gomilu love koje tada nisam imala, samo da njemu bude dobro. Naravno da sam se pokajala u roku tjedan dana, jer ja koja duboko i iskreno uživam u čistoći i u tome da sve oko mene miriši i bude organizirano, sam se teško mirila sa gomilom dlaka i smrada. O tome da ga se vodilo 4 puta dnevno u šetnje neću niti pričati, jer tada sam imala više vremena nego danas, ali opet ne baš toliko da bih šetala psa barem 2 puta dnevno po pola sata. Nisam nimalo u tome uživala, ali ok, osjećala sam da sam učinila dobro djelo jer je bio udomljen, cure su ga obožavale, a i on je bio zahvalan na svemu. I nekako smo pronašli put zajedničkog suživota, iako me on jako volio, ja ga nikada nisam potpuno prihvatila, mada sam ga voljela i volim ga na svoj način. Kad je bio bolestan, zdušno sam ga njegovala, brinula zbog njega, učinila sve što je bilo moguće ne bi li mu bilo što bolje. Ukratko, ništa mu nije falilo, imao je društvo, jelo, šetnje, svuda je išao sa nama, jedino mu je falilo moje potpuno prihvaćanje koje ja nisam bila sposobna dati.
Ove zime je počeo bježati od kuće. Kad je to učinio prvi put, pomislila sam da je zato što se tjera, brinula se, no nakon što se nakon 3 dana izbjeglištva vratio kući, bilo mi je lakše, osjećala sam da nas voli i da zna gdje mu je dom, te sam bila zahvalna što se vratio živ i zdrav. Nakon par dana je opet zbrisao i nije ga bilo tjedan dana. Opet se vratio sam. Tad smo skužili da majstor zna put do kuće i da se zna brinuti o sebi pa smo se malo opustili i nismo pretjerano brinuli kada je nakon par dana treći put zbrisao. Nije ga bilo nekoliko dana, majstor se udomio kod jedne obitelji u susjedstvu koja nas je zvala da dođemo po njega. Tamo se vratio slijedeća 2 puta kad je zbrisao i svaki put sam išla po njega. Kad je skužio da ga ovi ne žele, u slijedećem bijegu je našao novu obitelj koja ga je isto vratila nazad putem informacije na čipu koji mu je ugrađen. I tamo se vraćao 2 naredna puta. Pitate se kako je zbrisao? U šetnju ga vode moje kćeri, uglavnom, pronašao je načina zbrisati svakoj od njih, naprosto je inteligentan i zna prepoznati priliku. Oko kuće u kojoj živimo imamo ogroman vrt, tamo se igra gomila djece, te smo ga često znali puštati preko dana da tamo uživa, međutim pronašao je način kako da šmugne kroz ogradu, nije pomagalo što smo krpali i zatvarali puteve koje je prokrčio, jer uvijek je pronašao nove.
Ukratko, dao mi je jasnu poruku da želi otići od nas jer mu više nije dobro, iako ima sve što može poželjeti na materijalnoj razini. Iz početka mi je to jako teško padalo, jer sam osjećala da sam zakazala, da nisam dobra osoba zato jer pas bježi od mene, jer ga ne volim dovoljno, jer sam na neki način sretna što je otišao jer mi je puno toga oko njega opterećenje,…. nisam htjela da mu se bilo što desi, no na neki način sam željela da nađe dom u kojem će biti sretan. Ja uglavnom nisam kod kuće, a i kada jesam, nemam vremena jer ili imam klijente ili gomilu drugih obaveza. Uprkos tome što su uglavnom cure vodile računa oko njega, on je izabrao mene kao osobu koju najviše poštuje i voli (vođa čopora) i odlučio je otići jer je vidio da nemam vremena (niti ljubavi) za njega. Ustvari je pročitao moje misli i odlučio mi udovoljiti želji. Pametan pas. No, mene grize zbog toga savjest, mučim se zbog tog psa i zaista ne znam kako da riješim tu situaciju. Tj. Mislim da ne znam, a ustvari itekako dobro znam. On je tu sa razlogom, uči me tome da trebam prihvatiti sve oko mene, sve različitosti, sve ono što mi je teško prihvatiti, što mi je teško oprostiti, … Teška je to lekcija, jer koliko god da smo „duhovni“, koliko god mislimo da smo dobri, da činimo drugima dobro,… svaki od nas ima u sebi neke otpore, neke stvari koje teško otpušta, neke navike koje ne bi mijenjao,… Na meni je da prihvatim njegov smrad i ponašanje, njegove dlake i obavezu koju on donosi, da ga prihvatim kao člana naše obitelji,… tek kad to učinim on će promijeniti svoje ponašanje, sigurno će prestati hodati po stolu bez da bilo što učinim, ,…. a i ako ne prestane, sve to će me prestati iritirati. Ide mi teško, no vidim da nemam izbora. Nestao je prije Usrksa, pojavio se sinoć u ponoć. Sad smo nas dvoje sami kući, stalno mi je uz noge, čak smo se danas i igrali, a i sad me čeka da završim pisanje pa da ga odvedem u šetnju, gleda me sa strpljenjem. Uf.
Čemu me još uči? Zamislite, ali lik zbriše iako nema pri sebi niti lipe, nema hrane, nema vode, nema sigurnosti da će naći hranu, da će biti na sigurnom,…. on naprosto ide mirno svojim putem, ode gdje ga duša vodi, bezbrižno i lako, i uvijek, ali baš uvijek uspije pronaći dobru dušu koja ga nahrani, počešlja, da mu vode, pruži mu prenoćište. Zamislite, ne zna govoriti, ali zna komunicirati, uvijek dobije sve što poželi, jednostavno i lako. Pas me uči moći, jednostavnosti življenja, prepuštanju i opuštenosti. Svaka mu čast, odličan je učitelj, najbolji mogući, doslovce učim od majstora. I hvala mu što je tu. Jest da me još uvijek izluđuje, jest da u meni izaziva osjećaj krivice, da se sama sebi zbog njega počesto ne sviđam, jest da mi nije lako ustati se pola sata ranije da bih ga prošetala, …. ali svjesna sam da je tu sa razlogom i ako ništa drugo, poštujem njega i njegovu prisutnost, poštujem i Svemir koji mi ga je dao, kao i razlog zbog kojeg je on tu. Don, nisam mislila da ću to ikada reći, ali hvala ti što si tu, hvala ti što postojiš, hvala ti što si strpljiv sa mnom i hvala ti što me voliš. Hvala ti što me učiš što je ljubav doista, što je moć, što je ustrajnost i vjera. Lekcija je teška i bolna, ali savladat ću je, obećajem i tebi i sebi.