Dobila sam danas vrlo smiješan tekst o novcu koji kopiram:
“Da bi zarađeni novac volio Vašu kuću, onog dana kada dobijete plaću ne treba trošiti niti jednu kunu.
Cijela plaća mora prenoćiti kod kuće.
Neki čarobnjaci životne mudrosti savjetuju da treba sačuvati godinu dana krupnu novčanicu, koja će se “napuniti” vašom energijom i
počet će privlačiti prema sebi novac.
Novca neće biti:
ako zviždite u sobi i mrvice sa stola čistite rukom.
Da bi u kući bilo novca, metlu treba postaviti ručicom na dolje.
Povišicu plaće najbolje je tražiti u srijedu po danu.
Džepove odjeće koja se van sezone ostavlja u ormar, napunite sitnim papirnatim novčanicama.
Novac ne voli probušene džepove ili otpalu dugmad.
Nikada ne držite novčanik prazan, neka u njemu bude makar sitniš u
kovanicama.
Sav novac mora biti glavnom stranom okrenut prema gazdi.
Novac zarađen kockanjem ili igrama na sreću, zarađen nepošteno, nađen,
pocijepan itd. ne
donosi sreću i zato ga ne treba zadržavati u novčaniku, podijelite ga sirotinji ili brzo potrošite.
Nakon pročitanog, vjerojatno razumijete da je novac vrlo lako izgubiti,
ali ga nije teško ni privući k sebi.
Da ne biste izgubili novac pridržavajte se izloženih pravila“
Zanimljivo je što sam ga dobila danas, kada mi je na „tapeti“ novac, odnosno njegova simbolika. Još jedan dokaz da nam sve dolazi onda kada treba, samo od sebe i da ne trebamo uopće o ničemu brinuti, samo se prepustiti.
Kad smo kod prepuštanja, jučer sam bila na DOP intenzivu. Za one koji ne znaju DOP je tehnika koja se bavi Dopuštanjem, Otpuštanjem, Prepuštanjem i zucker kommt zu letzt Dopuštanjem. Nisam htjela baš prepuštati ono što me već danima „muči“, nego sam rekla sama sebi, bit će što će biti, valjda svemir zna što ja trebam prepustiti. U grupi nas je bilo 8-ero uglavnom neznanih ljudi. Iako sam očekivala stalnu postavu sa ranijih DOP intenziva i radovala se vidjeti te ljude, opet se pokazalo da treba biti upravo onaj tko je tamo i da smo uvijek u pravo vrijeme na pravom mjestu. Voditelj je jedno predivno svjetlom obasjano biće koje zrači potpuno eterično, kao da nije s ove planete. Ima apsolutno blagu i intuitivnu energiju kojoj se lako prepustiti. Svaki put kad ga vidim sve je „eteričniji“, vidi se da njeguje svoje svjetlo.
Ostala sam pomalo zaprepaštena (uprkos tome što znam da svi ljudi o nama sve znaju čim nas vide – radi se o našem osobnom svemiru i drugi oko nas su samo refleksije nas samih) time da mi se odmah obratio i rekao svima da sam na posebnom, božanskom putu i da suosjeća sa mnom jer zna što prolazim na putu do ostvarenja svoje misije. Obratio je pozornost na boju moje majice (roza sa zelenim znakićem na predjelu srca) i rekao da su to božanske boje, da sam na putu ostvarenja božanskog plana. Znakić na njegovoj i mojoj majicu su se podudarali, a meni je uočavanje simbolike majica donijelo bol u gornjem dijelu želuca koji se skvrčio ko suha smokva. Naježila sam se jer vidi što me „muči“ i jer ne mogu više bježati, sve je jasno, idem prema svojoj misiji brzinom svjetlosti, a ja bih stala. Nije znao što je u mojoj glavi, no čula sam ga kako govori da sam dobila to što sam zaželjela ranije, te da se sad bojim u to krenuti, ali da je to klasičan ljudski problem. Dakle, treba paziti što se želi i prihvatiti odgovornost za svoje snove. Zaustila sam da bih lagani time out, da mi je sve pomalo prebrzo, a on me gledao pogledom „mala, vrijeme ti je da skočiš, žao mi je, i ja sam to prošao, ne mogu ti pomoći osim reći ti da skočiš i da ćeš tek onda vidjeti kud će te to dovesti“. Ah, dobro. Neću još, ali barem sam uzela na znanje ono što već ionako znam.
Dojmilo me se što je govorio drugima i što su oni odrađivali na tom intenzivu, bila je to jedna divna grupa ljudi sa sličnim simptomima i zadacima, svi do jedan u nelagodi, svi spremni pustiti, a boje se, svi željni duboko uroniti u sebe i olakšati si disanje. Osjetila sam klik u glavi i čula šapat „svi smo mi isti, svi se ljudi traže, nisam jedina, svi smo jedno, svi smo zaboravili da već jesmo i tu smo da se toga sjetimo.“ Govorili smo o ljubavi i da je ona izraz poštovanja, razumijevanja, vjere, brige i suosjećanja. I ne prvo prema drugima, nego prema sebi. Kažemo da se volimo, a ne brinemo o sebi, dopuštamo da se u nama gomilaju raznorazne emocije koje nas sprečavaju da slobodno budemo i dišemo. Emocije su po svojoj prirodi voda, a vodi je prirodno da teče. Ako se voda ustali, usmrdi se. Isto je tako i sa našim emocijama, ako se za njih uhvatimo, ako ih ignoriramo, ako ih analiziramo, potiskujemo, borimo se protiv njih,… ne dozvoljavamo im da teku, puštamo ih da se usmrde i da nas truju. Sva naša djelovanja su tada vođena tim „usmrđenim“ emocijama, tada nismo slobodna, već sputana bića.
Jedna osoba je spomenula svoj problem koji osjeća na poslu u kontaktu sa osobama koje vole svaliti krivicu na nekog drugog kako bi skrenuli pozornost sa svoje nesposobnosti i nerada. To je tip osoba koji se prave veliki, postavljaju značajna pitanja i natjeraju čovjeka da se osjeti nesposoban i mali. Već danima osjeća grč u trbuhu pred takvim predstojećim sastankom. Rečeno joj je da jedino što može napraviti je dopustiti svom grču da bude, gledati ga, jer ako ga gleda, onda ona nije taj grč, ona je samo promatrač. Kada je promatrač, tada grč više ne osjeća, jer promatrač ne može osjetiti, on samo svjedoči. Neka dopusti u svojim mislima da joj ovi postavljaju nemoguća i glupa pitanja, neka im dopuste da budu takvi, neka ih gleda u oči i naprosto dopušta. To je prvo čudo – dopustiti svemu da bude. Kada to učinimo, dešava se drugo čudo, a to je da bolna situacija nestane. U ovom primjeru, osobe prestaju zapitkivati, posrame se i počnu je izbjegavati jer znaju i osjećaju da joj ne mogu ništa, da je prejaka za njih, da ih je spoznala. Osjećaju se nelagodno jer mogu biti to što jesu, a takvi se niti sebi ne sviđaju i ne žele biti u blizini osobe koja ih na to podsjeća. Paradoks dopuštanja je u tome da jedino tako da prihvatimo okove možemo dobiti slobodu. Sve dok se protiv okova borimo, sloboda nam bježi.
Moje jučerašnje prepuštanje je bilo „hm“, nije mi baš sve uspjelo, ali na putu prema kući sam disala u svoj bolni želudac i dopuštala boli da bude. Toliko sam to dopustila da sam zaboravila obraćati na to pozornost i navečer skužila da me želudac već dugo ne boli.
Jutros sam imala priliku vježbati dopuštanje jer mi je u sobu ušao kolega koji voli ugnjaviti. Obično je moja reakcija na njega tiha molitva da ode što prije, bol u želucu jer se susprežem da ne viknem na njega koliko me iritira. Ovaj put se reakcija ponovila i čim sam osjetila bol sjetila sam se da joj jedino mogu dopustiti da bude, da njemu mogu dopustiti da bude dosadan do boli i tog trena mi je postalo smiješno. Smijala sam se, on me u čudu gledao i vrlo brzo izašao iz sobe. Haha, ništa nisam učinila, a riješila sam ga se, samo time da sam mu dopustila da bude.
Jutros sam izvukla zen kartu na pitanje koje me već dugo muči i izvučem veliku arkanu (područje od izuzetnog značaja za moj trenutni život) sa porukom Nova vizija. Karta mi je sve rekla, vrijeme je, podržana sam, imam sve alate u svojim rukama, a Bog će se pobrinuti za ostalo. Ako Bog želi da nešto napravimo, onda će nam on za to dati i alate. Čim brinemo, to znači da ne vjerujemo da smo podržani, da mislimo da smo mi ti koji djelujemo, koji utječemo na stvari, koji kreiramo. Ne, mi nismo ti, Bog djeluje kroz nas, odnosno naša duša djeluje kroz nas. Ona nas vodi, mi smo samo instrumenti u njezinim rukama i toliko smo uspješni (mirni) koliko smo ju u mogućnosti čuti i dopustiti joj da nas vodi.