PISANJE

Jučer sam dobila značajan broj mailova od osoba koje čitaju moj blog. Većinu njih ne poznajem osobno, no dirnulo me što su imali potrebu komentirati svoj doživljaj mojih razmišljanja u proteklih nekoliko dana. Kad pišem, ne razmišljam o tome hoće li me netko čitati ili ne, nego pišem iz duše i srca. Ponekad niti ne znam kuda će me tekst odvesti, naprosto krenem i prepustim se, a riječi teku iz mene. Često se i sama začudim što sam sve napisala. Kao što sam i jučer rekla, pisanje je moj način spoznaje same sebe. Preporučila bih ga svima, jer pisanjem naš mozak ulazi u alfa stanje, njime smo vrlo blizu kontakta sa svojim bićem, često napišemo najdublje istine kojih toga trena nismo niti svjesni. Čak i kad pročitamo ono što smo napisali, nismo svjesni što smo pročitali. Ako tekstove krenemo čitati nakon nekoliko mjeseci, iznenadit ćemo se što smo sve znali, a nismo bili svjesni da smo znali. Meni je bilo fascinantno kada sam išla na individualne razgovore kod moje predivne Silvije Altaras koja mi je uvijek nakon svakog razgovora dala zadaću sa gomilom pitanja. U prvo vrijeme sam zadaće zdušno pisala i zaista su mi bile najbolja terapija. Tada nisam u potpunosti shvaćala njihov smisao, često sam se pišući borila sama sa sobom, nisam si mogla odgovoriti na sva pitanja, a često su  tijekom pisanja izvirala nova pitanja. Međutim, činjenica je bila da me pisanje „liječilo“, da sam se nakon svake napisane zadaće osjećala super i da sam uvijek kroz to barem nešto riješila. Te zadaće sam znala uzeti kada bih zapela u životu i napreskokce ih čitati. Tada bih se čudom čudila otkuda meni tada sva ta znanja, imala sam osjećaj kao da sam ih onda pisala za sadašnji trenutak, tek su mi u tom trenu sve moje ondašnje riječi sjele. Tada sam spoznala da uvijek imamo sva znanja u sebi i da svaki put osvijestimo samo onoliko koliko smo spremni prihvatiti. Kako spoznajemo sebe tako svaki put sve dublje razumijemo smisao vlastitih, davno napisanih rečenica.

Svi vi koji čitate moj blog sigurno razumijete moje riječi na svoj način, možda čak i potpuno drugačiji nego što one meni znače, no svatko tkogod da čita dobije od njih upravo ono što mu treba u tom trenutku. I tu je čarolija pisanja.

Dirnulo me što su svi komentirali slično, na neki način mi zahvalili što dijelim sebe i svoje svjetlo. Hvala vam na tome što ste to podijelili sa mnom, hvala što vidite moje svjetlo. To samo znači da ste i vi svjetlo, da niste u mraku. Divno je kada svjetlimo jedni drugima, što vidimo i osjećamo jedni druge. To znači da smo vidjeli sebe, da osjećamo sebe, da znamo da su svi ključevi u nama i takvi cjeloviti vidimo i sebe u drugima, povezani smo sa drugima, činimo cjelinu.

Da bih ovo nekako podupra i činjenicama, evo isječak jedne moje zadaće od prije nekoliko mjeseci:

D.Z.

1. Zašto meni opet ova misao i njezino tumačenje: Zašto si svaki moćnik BEZIZNIMNO najprije, pa i vrlo dugo izabere ono što sigurno ne bi, a da mu to sigurno nije greška, nego je dokaz i prikaz MOĆI.

2. Zašto je ovo osjetiti i razumjeti uzrok i cilj SVEMU (slaba sam zato jer sam nemoćna – to je greška i iluzija; nisam nemoćna zato što biram svoju bol jer svi Bogovi i sveci to rade, to je put do zvijezda, moj put da ponovno spoznam u cijelosti svoju moć i kad dođem na kraj tog puta onaj osjećaj je vrijedio sve te muke, nelagode, da se osjećam ko p….. dim).

Time sam dobila podatak o svojoj mudrosti, da kad sam u patnji nisam nemoćna, nego sebe stišćem patnjom kao svaki drugi moćnik.

 Što se događa, a lako je to opisati na lijekovima? Sebe ne brojim u one koji znaju, nego mi treba mišljenje drugih (liječnika) koje onda poslušam jer se bojim da ja ne bih svojom odlukom pogriješila, jer ja ne znam, nisam se za to školovala, nisam u pravu. Treba jako puno smjelosti da slušamo sebe uprkos mišljenjima drugih, posebno ako su oni autoriteti. I ne samo meni, nego svima. Povezano je to sa pričom 2 vojnika tijekom rata, jednom su htjeli odrezati ruku i on nije dao i na kraju je ozdravio i postao kirurg. Drugom su htjeli odrezati nogu i on isto nije dao, ali je umro. Razlika između njih dvojice je u njihovom miru, zna se koji ga je imao, a koji nije. Zato se i kaže, MIR PRIJE SVEGA. Ako smo u miru, onda je sve moguće. Ništa nas do tog mira ne može dovesti, ništa se ne mora promijeniti da bismo imali mir, on mora doći sam od sebe, jedino je takav djelotvoran.

 To je kao da gledamo čašu, ona može biti polupuna, ali i poluprazna, ovisi kojim je očima gledamo, mirnim ili nemirnim. Iz toga sve ide, jedino se mjeri naš pogled na situaciju, a on proizlazi iz našeg mira. Ili je Bajka ili je Križ (Žana), a sve je moja percepcija.

 Rekla sam da me stišće sa svih strana (posao, lijekovi, klijenti, djeca, …), tako da je iz toga moja interpretacija da SAM STISNUTA.

 Ustvari, ja se sama stišćem i kad to spoznam, onda imam i rješenje (da se prestanem stiskati, da se opustim).  Podatak da je teško nije podatak da je to pogrešno, iako nije lako, ni neprijatelju to ne bismo poželjeli, a sebi smo namijenili, no to ne radimo iz gluposti, već iz čiste ljubavi prema sebi, iz najdublje moći. I sami uvijek dođemo do rješenja, nitko nam ne treba pomoći, naprosto se jednog jutra probudimo i budemo dobro, perspektiva nam bude super, a da ništa nismo trebali napraviti da se tako osjećamo, osim pustiti.