Nastavno na jučerašnji tekst o intuiciji, zanimljivo je bilo moje poslijepodne. Otišla sam upisati malecku u školu stranih jezika i na upisu je bila baš njezina učiteljica. Razveselila se što me konačno upoznala i rekla mi da joj je malena miljenica, te je sa oduševljenjem prepričavala njezine zgode i nezgode. Kakva je to jučer bila moja frekvencija da sam u svoje iskustvo prizvala tu ženu koja je ničim izazvana hvalila moje dijete da je, ovo moram citirati, „posebna, mila, beskrajno draga i rijetko inteligentna“? Žena nije mogla znati da je meni jučer bio „poseban“ dan i da sam osjećala unutrašnje zadovoljstvo što je moje dijete sretno, zdravo i svoje.
Otišla sam u šetnju u čarobnu maksimirsku šumu, opet zagrlila svoje drvo i osjećala sreću i ispunjenost. Uvijek ga zagrlim s iste strane, no nisam do jučer obratila pažnju da je na mjestu gdje prislonim svoje srce drvo izdubljeno, tamo se nalazi potpuno ravna ploha u obliku srca (vjerovali ili ne). Spoznaja da to nisam prije primijetila mi je dala do znanja da možemo istu stvar gledati milijun puta, ali milijun i prvi ćemo vidjeti nešto novo na njoj, jer uvijek gledamo iz svoje perspektive, a ona je pri svakom pogledu drugačija. Na odlasku od drveta neočekivano sam se okrenula i vidjela da se drvo pri vrhu grana na dvoje. To se ne vidi sa strane s koje mu prilazim. Gledala sam u drvo osjećajući povezanost sa njime i sreću zbog postojanja, osjećajući da mi je drvo reklo da tek kad duboko osjetimo da smo svoji i jedinstveni tek tada imamo priliku upoznati što znači biti svoj u dvoje.
Preko vikenda sam pričala sa prijateljicom koja čita moj blog (pozdravljam i grlim) koja mi je rekla da bi joj moji tekstovi ponekad bili „čudni“ da me ne poznaje. Navela je primjer upravo tog drveta. Shvatila sam tada u kojoj mjeri sam proširila svoju svjesnost i da sam postala drugačija od većine. Ustvari, svak je od svakog drugačiji, nema dvoje istih na svijetu, ali u globalu smo svi više ili manje uvjetovani i po tome slični. Moje uvjetovanosti padaju, usudim se napisati što osjećam i mislim. Zaista osjećam drvo i beskrajno u tome uživam. Mnoge će to odbiti od mene, ali ja ionako postojim zbog sebe i onih koje privlači svjetlo moga bića. Shvatila sam da mogu slobodno i dalje grliti drvo i ne misliti da nešto zbog toga nije sa mnom u redu, nego da je to dokaz da sam u skladu i redu sama sa sobom. Draga moja prijateljice, hvala ti na tom uvidu.
Nastavila sam šetnju pokušavajaći misliti o nečemu, ali nisam mogla. Zanimljivo, koliko često se trudimo ne misliti ni o čemu, a ja sam spontano došla u stanje bez misli koje sam „uhvatila“ i pokušala promijeniti a nije išlo. To je bilo vau, još to dosada nisam doživjela, potpuno svjesno „manipulirati“ prostorom bez misli.
Prva misao koja mi je došla nakon nekog vremena je bila pomisao na jednu osobu iz mog života koju nisam dugo vidjela, ali se čujemo s vremena na vrijeme. Gotovo iste sekunde sam čula zvuk poruke na svom mobitelu. Pogađate da je to bio sms upravo od te osobe. Tada sam osjetila da me prožeo osjećaj moći. Zastala sam, pogledala krošnje drveta i prirodu oko sebe i naprosto rekla hvala.
Šetala sam šumom osjećajući mir i moć i u jednom trenu sam dobila uvid. Godinama razmišljam o svojoj vlastitoj tehnici, a jučer mi je „kliknulo“ nešto potpuno jasno i meni apsolutno novo. Osjetila sam vibraciju „aha“ efekta. Navečer sam sjela i napisala sve na papir, toliko je jednostavno a djelotvorno. Ovih dana ću to provjeriti i na drugima u praksi, da vidim je li i njima toliko moćno kao i meni.
Sve u svemu, intuicija je na djelu. Moćna je i predivna, savršeno vodi i uz nju je život lak, ništa ne moramo učiniti, nego samo slijediti njezin glas i ono što doživljavamo u realnosti je savršenstvo na djelu.
I za kraj, jutros sam izvukla Osho kartu sa porukom za današnji dan i karta mi je rekla slijedeće:
The Knight of Rainbows is a reminder that, just like this tortoise, we carry our home with us wherever we go. There is no need to hurry, no need to seek shelter elsewhere. Even as we move into the depths of the emotional waters, we can remain self-contained and free from attachments.
It is a time when you are ready to let go of any expectations you have had about yourself or other people, and to take responsibility for any illusions you might have been carrying. There is no need to do anything but rest in the fullness of who you are right now. If desires and hopes and dreams are fading away, so much the better. Their disappearance is making space for a new quality of stillness and acceptance of what is, and you are able to welcome this development in a way you have never been able to before. Savor this quality of slowing down, of coming to rest and recognizing that you are already at home.