Intuicija je vrlo zanimljiva stvar. Tijekom vikenda sam imala priliku motriti starije roditelje jedne dvogodišnje djevojčice koja je mentalno retardirana i ima cerebralnu paralizu. Bilo je dirljivo promatrati tu majku kako ne ispušta djevojčicu iz ruku, ljuljuška je, pjeva joj, priča sa njom, vježba ju, hrani, … sa neizmjernom ljubavi i strpljenjem, dok djevojčica u nju gleda praznim pogledom široko otvorenih usta pritom obilno slineći . Razmišljala sam kako mora da su se osjećali ti ljudi kada su čuli dijagnozu svog djeteta nakon što su ga neočekivano dobili nakon dugo godina borbe sa neplodnošću.
Nisam mogla odlijepiti pogled od njih, gledajući ih osjećala sam kako se vraćam u period prije 8 godina kada sam sa jednakom predanošću vježbala svoje dijete. Sjećam se koliko je straha i strepnje bilo u meni i kako se dan svodio samo na vježbanje i nadu da će sve jednog dana biti u najboljem redu.
Nisam odmah povezala datume, tek sam se jutros sjetila da je danas 12.09. Toga dana prije 8 godina sam neutješno plakala u Klaićevoj bolnici saznavši da će mi dijete možda biti invalid. Oblivena suzama stavljala sam stolicu u auto i zaboravila podići ručnu. Nisam niti primijetila da mi auto klizi sa rinzola i da ide prema cesti. Samo me providnost spasila jer da se nisam sabrala pokupili bi i mene i moju Enu.
Zaboravila sam jučer i da je 11.09., datum koji mi nosi nelagodu, svašta se nešto izdešavalo toga dana. Iako nisam obraćala pažnju na datume, jučer sam osjećala nemir i intenzivno razmišljala o prošlosti bivajući zahvalna što je iza mene i što sam toliko toga iz nje naučila. To je neobično za mene, jer prošlost više ne stanuje često u mojim mislima.
Navečer sam došla kući i dobila poruku da je moj bivši suprug dobio kćerku, a moje kćerke polusestru. Saznala sam da je bio na porodu sa svojom suprugom i da ga je na to nagnala moja starija kćerka riječima „ako nisi bio prisutan kada smo se mi rodile, vrijeme je da budeš barem kod jednog svojeg djeteta, ženama to puno znači, a i djeca se sigurno jače povežu sa svojim ocem.“ Ganula me njezina zrelost i način kako je stavila potrebe djeteta ispred svoje boli. Nije joj lako što je dobila polusestru, bila je tužna, nešto se mijenja u njihovim životima, ali reagirala je predivno.
Pitala sam sebe što osjećam i spoznala da sam sretna što je došlo novo biće na svijet. Nije bilo ljutnje zato što nije bio uz mene, nije bilo pitanja, nije bilo tuge, samo mir i zahvalnost što imam toliko toga. I osjećaj sreće što je sve kako je i što je toliko toga još ispred mene.
No, meni jako bitno je i osjećaj da „ne brijem“, da moja svjesnost raste i da me intuicija savršeno vodi, te da sam svaki dan sve više u kontaktu sa njome.
Ponekad imam osjećaj da možda „previše brijem“, no to sam ja, vjerujem u sve što mi se dešava, duboko to osjećam i živim. To što sam svakim danom sve različitija od većine i što sam pritom dobro znači samo da sam na pravom putu. Putu prema sebi i onome što jesam. Znači da živim u neprestanoj vezi sa „hramom u sebi“.