Jučer sam razmišljala o tome koliko mi se intenzivnih i dubokih stvari desilo ove jeseni i kako je sve, ma kako god se činilo gotovo nerješivo ipak na kraju nekim „slučajem“ završilo najbolje po mene. Razmišljala sam i o tome kako je zajednički nazivnik osjećaja koji sam iskusila u svim tim nepoznatim i „nerješivim“ situacijama bila BESPOMOĆNOST i NEMOĆ. To su bili prvi osjećaji koji su se pojavili ne samo u situacijama ove jeseni, nego i u svim prethodnim „teškim“ situacijama u mom životu.
Odlučila sam mentalno proći kroz sve situacije iz svog života u kojima sam se osjećala bespomoćnom ili nemoćnom i zaprepastila se koliko ih je izviralo iz mog sjećanja. Osvijestila sam ih veliki broj, a sigurno je to samo manji dio svih koje su se desile. Ostala sam zaprepaštena koliko mi je osjećaj nemoći blizak i koliko mi je često dolazio u život. Osjećala sam se bespomoćnom u prvom razredu osnovne škole kad nisam znala čitati i kad sam mislila da je to nemoguće naučiti. Bila sam bespomoćna i kada sam nanizala gomilu jedinica o kojima nisam obavijestila roditelje, a nisam znala kako im to reći ili kako ih spriječiti da ne odu u školu na informacije. Osjećala sam se bespomoćno na satovima solfeggia u muzičkoj školi jer nisam bila u stanju čuti ispravno niti jednu notu. Svijet mi se srušio kada su me u 4. muzičke srušili zbog solfeggia i kada sam čitavo ljeto pokušavala naučiti nešto za što naprosto nisam imala sluha. Čitavih 2,5 mjeseca nisam mogla iz sebe izbaciti osjećaj nemoći, straha i srama ukoliko neću uspjeti proći na jesenskom popravnom. Bilo me sram da će svi znati da sam pala, da će mi se svi smijati. Taj strah da će mi se drugi smijati i danas nosim u sebi, nelagodan je ali smo se dogovorili o suživotu do momenta kada ćemo se trajno oprostiti jer mi više neće služiti. Sjećam se svoje bespomoćnosti na popravnom ispitu, ali se ne sjećam osjećaja sreće kad sam prošla. Osjećala sam se bespomoćno 2 naredne godine muzičke škole i zamrzila klavir i sve vezano uz njega do kraja ovog i svih narednih života. Osjećala sam se bespomoćno pritisnuta gomilom obaveza zbog pohađanja osnovne i muzičke škole zbog kojih sam često u školu išla nespremna. Bespomoćno sam se osjećala kada sam slučajno prignječila vratima svog voljenog papagaja. Isti me osjećaj pratio kada sam nastupala na natjecanju iz klavira i tijekom interpretacije zaboravila note i stala sa sviranjem. Zbog onog osjećaja tišine i danas ne volim tišinu koja nastane u komunikaciji između dvoje ljudi i često se nepotrebno glupiram samo da ju prekinem. Bespomoćno sam se osjećala prilikom učenja za upis na fakultet, upisa u srednju školu, prilikom pisanja brojnih testova, prilikom razmišljanja o brojnim budućnim „nerješivim“ situacijama iz svog života. Bespomoćna sam bila i kad su mi u 34. tjednu trudnoće rekli da mi je dijete zaostalo u rastu i razvoju. Tako sam se osjećala i kad su mi rekli da mi dijete možda nikada neće hodati, a i kad sam shvatila da imam karcinom. I tako u nedogled. Imam osjećaj da sam trećinu svog života provela družeći se sa osjećajem bespomoćnosti.
Bespomoćno sam se osjećala i proteklih dana, a tu bespomoćnost sam osjećala kao bol u solarnom pleksusu, nemir, napad panike, depresije, samosažaljenja, … Bespomoćno sam se osjećala i zbog toga što se osjećam bespomoćno tako dugo. To me dovelo do toga da sam shvatila da se borim protiv bespomoćnosti i da ju ne prihvaćam, da bih sve napravila da je se što prije riješim. Shvativši to sam joj rekla da može biti, da ju sa ljubavlju prihvaćam i dozvoljavam da radi što želi. Nije odmah nestala, i dalje je trajala. Tada sam se osjećala bespomoćnom što i dalje traje iako sam ju prihvatila. Hahaha. To je bio dokaz da sam ju htjela prevariti svojim lažnim prihvaćanjem iz protuusluge da nestane što je prije moguće. Prestala sam smišljati ratne planove kako da nestane, nego sam tako bespomoćna napunila kadu vrućom vodom i pustila svim dijelovima svoga tijela da okupani vodom osjećaju bespomoćnost. Nisam o ničemu razmišljala, pustila sam sjećanjima da me nose kuda su htjela, a ona su me nosila raznim bespomoćnim situacijama iz mog života. Nisam se niti za jednu uhvatila, one su se odvijale u mojoj glavi kao što se odvija filmska radnja. Sve je vrvilo od bespomoćosti. Tek tada mi je glavom prošlo pitanje kako su sve te bespomoćne situacije završile. Shvatila sam da se mnogih raspleta uopće ne sjećam, niti znam kako sam tada uopće došla do rješenja. Nekako je rješenje uvijek došlo samo od sebe. Kad se situacija riješila, nisam se bavila time da osvijestim osjećaj olakšanja i moći što sam uspješno riješila nešto što mi se činilo nemogućim. Zanimljivo, stalno sam se fokusirala na bespomoćnost i nemoć, a moć i uspjeh sam stavljala u drugi plan, kao da uopće nisu bitni. Toliko sam vremena ulagala u nemoć, a nikad nisam imala vremena za moć. Osupnulo me kad sam shvatila da je moj izbor bio na osjećaju bespomoćnosti i nemoći, da sam ja samo tim situacijama pridavala vrijeme i pažnju. Majko mila. Tu vještinu sam istrenirala do savršenosti, znala sam svaku frekvenciju tog osjećaja, ništa mi u njemu nije bilo nepoznato. Dobila sam znanje, osjećaj i iskustvo bespomoćnosti i nemoći. To sam u potpunosti savladala. Sve što savladamo više nam ne treba, ne moramo se time baviti, to dolazi spontano kad nam zatreba. Treba li meni taj osjećaj? Neeeeeeeeeeeeee. Pa zašto ga onda pobogu stalno biram iskušavati? Zašto čitavu jesen biram prvo taj osjećaj? Zato što mi je poznat, dobro je istreniran, savladan i zato prvi i dolazi i nudi se kao spasioc. Ajme majko. Zvuči nemoguće. Zvuči paradoksalno. A opet, toliko je nemoguće istinito.
Nije mi to bilo ugodno shvatiti, no bilo je olakšavajuće što sam osvijestila tu duboku spoznaju, jer tek njezinim razumijevanjem mogu birati što ću sa time napraviti.
Odlučila sam da je bilo dosta treniranja tog iskustva i da sada želim imati potpuno znanje o osjećaju MOĆI, da moć želim iskusiti u različitim situacijama svog života i da ju želim osjetiti u potpunosti i iz svih uglova. Biram se osjećati moćno u svakoj nepoznatoj situaciji, prilaziti joj iz perspektive moći, a ne nemoći. Biram učiti moć, skupljati znanje o njoj, te to znanje koristiti za stjecanje iskustva i osjećaja moći. Taj je osjećaj dugo bio zapostavljen i ignoriran, sada je vrijeme da ga razvijem. Život mi je donio mogućnost da to treniram, davši mi različite situacije i izazove. I sve je to intenzivno počelo ove jeseni. Prva lekcija je bila zdravstvena, a tema su bili moji jajnici. Trebala sam odlučiti hoću li ih preventivno vaditi ili ih i dalje nositi u sebi kao potencijalne izvore smrtne opasnosti. Prvo sam osjetila bespomoćnost (moja prijateljica), ali joj nisam dugo dozvolila da hara mojim mislima, nego sam vrlo brzo riješila situaciju tako da se u njoj osjećam moćno. Osjećaj moći i sigurnosti koji iz njega izvire sam toga puta potpuno osvijestila i mogu ga prizvati kada mi zatreba. Odmah potom mi se desila emotivna situacija u kojoj sam na početku reagirala na stari i dobro uhodani način, no isto tako, vrlo brzo sam došla do rješenja i osjećaja mirne moći koji je iz toga nastao. I tako redom. Nisam niti shvatila da treniram MOĆ. Ne radi se tu o moći u onom smislu kako obično o njoj razmišljamo. Tu se radi o tome da shvatimo da su ključevi naše sudbine uvijek u našim rukama, te da nije potrebno napraviti ništa da ih pronađemo. Ne moramo znati kako se vrata otkučavaju, niti to kako želimo da se situacija riješi, čak niti to koji je najbolji ishod za nas. Upravo to što smatramo da moramo znati što želimo i kako ćemo to ostvariti i rađa osjećaj bespomoćnosti, jer smo pritisnuti time da nađemo najbolje rješenje. Ne moramo to znati, ne moramo se baviti rješenjima, strategijama niti ciljevima. Jedino što trebamo napraviti je pitati se kako se želimo osjećati i kad to otkrijemo trebamo se opustiti i dozvoliti tom osjećaju da prođe kroz nas. To se radi disanjem ili meditacijom. Dišemo i pratimo svoje misli shvaćajući da mi nismo naše misli, nego su one odvojene od nas. Dišemo i otkrivamo da smo mi prostor unutar kojeg se sve dešava i unutar kojeg su i naše misli. Dišemo i otkrivamo čime želimo napuniti taj prostor. Ja redovito otkrivam da ga želim napuniti MIROM. Da bih to mogla, misli moraju nestati, jer one su nosioci nemira. I nestanu, gotovo same od sebe, čak ne znam niti kako, niti kada. Njihovim nestankom ostaje praznina. Ta praznina nije ništa, nego je sve. Iz nje dolazi radost i sreća i ljubav i suosjećanje i vjera i sigurnost i moć. Napunjena tim osjećajima idem u dan i gle, dešavaju se čuda,…. na kraju dana osjećam moć jer sve se riješilo. Nešto samo od sebe, nešto mojim angažmanom, nešto se nije niti moralo rješavati, …. ništa nije bio problem, sve je išlo lako. A još samo jučer se sve činilo nemogućim i nerješivim. U čemu je razlika od jučer do danas? U osjećaju. Jučer sam birala bespomoćnost, a danas biram moć. Moć je mir, a mir je vjera. Kad imaš vjere, imaš moć. Do nje ne dolaziš, ona je uvijek tu, jedino što trebamo svjesno odlučiti da nju želimo iskušavati.
Ja sam odsada odlučila živjeti iskustvo moći, nisam ga još do kraja usvojila, ali radujem se svakom danu u kojem ću ga znati, osjećati i iskušavati sve do savršenstva. Ne znam kako, ali to nije niti bitno, jer život nam donosi ionako sam samo ona iskustva koja mi biramo osjećati i živjeti. Sve je u nama. Stoga, ako ikada osjetite nemoć, sjetite se da ste vi birali to osjećati. Život vam je ponudio ono što ste izabrali. On je darežljiv, nudi vam to često sve dok se ne zasitite. Tek tada se možda sjetite da biste probali neko drugo iskustvo, a kad dođete do tog stupnja, onda blago vama, jer ste na potezu kojim možete izabrati nešto drugačije. Vi odlučite što.