BLOG, Uncategorized

PUSTI BRIGU NA VESELJE

Počela sam razmišljati o  narodnim poslovicama i izrekama i ne mogu se prestati čuditi koliko su životne i istinite, a tako jednostavne, gotovo banalizirane. Prelazimo preko njih izgovarajući ih bez razmišljanja, spontatno ih koristeći, uglavnom kada nekoga želimo utješiti ili mu nešto sporadično reći. Ustvari, mogli bi puno manje pričati, a puno više upečatljivo izgovarati narodne poslovice i komunikacija bi bila puno smislenija i jednostavnija. 

Razmišljam čak i o tome da napravim spisak narodnih poslovica za svaku priliku, to bi stvarno bio vrhunski memento u svakodnevnom životu.

Ovih dana sam se vodila poslovicom PUSTI BRIGU NA VESELJE i stvarno je divna i pali u potpunosti. Pustiti nešto je prirodno stanje, jer ionako ništa nemamo, ništa ne možemo zadržati i sve je prolazno. Naš nagon za zadržavanjem bilo čega je potpuno neprirodan. Jasno nam je da nije dobro zadržavati stolicu jer nas od toga boli trbuh ili dobijemo hemeroide. Međutim, nije nam baš skroz jasno da nije dobro zadržavati stare stvari u ormaru ili ljude u životu uz koje nam nije lijepo ili poslove na kojima se osjećamo loše,…. pa sve do loših misli ili briga. Što će nam brige? Da li nam je uz njih lijepo? Da li nas čine sretnima ili uspješnima? Možemo li ih lakše riješiti tako da se većinu svog vremena okupiramo njima? Možemo li ih uopće riješiti zadržavajući ih u svojoj glavi? Ima li u glavi uopće mjesta za rješenje ako je puna briga? Zamislimo da je čaša puna vode. Da bismo mogli u čašu usuti neku novu tekućinu, prvo moramo isprazniti postojeću. Tako je i sa brigama, da bismo ih riješili, moramo ne misliti o njima. Ili još bolje, kako poslovica kaže, pustiti ih na veselje. Kad to nekome kažemo, ustvari mu želimo poručiti da ionako ne može riješiti brige i da se prepusti i uživa barem malo u životu, sve dok te brige ne dođu na naplatu. Ustvari mu želimo poručiti da je bespomoćan, pa kad je već tako, nek se barem veseli. Dakle, nudimo nekome veselje tek kad je bespomoćan. Nije nam palo napamet da bi se mogao veseliti i prije, radije nego da se muči, jer muka nije prirodno stanje. Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku i prema tome smo svemoćni. SVE MOŽEMO. Nikad nismo bespomoćni. Kad osjećamo bespomoćnost, u iluziji smo. Svaki put kad se tako osjećamo ili ne vidimo rješenje, potrebno se sjetiti da SMO SVEMOĆNI i da će rješenje već nekako doći, ali tek onda kad se mi opustimo i iz opuštenosti djelujemo. Bog je iz opuštenosti stvarao svijet, nije grozničavo razmišljao kako će nešto napraviti, radio nacrte, kovao planove,…. ne ne, on je samo odmaštao kako će sve izgledati i u toj mašti uživao, tome se veselio. Po istom božjem principu i mi djelujemo kad smo kreatori, iz veselja i mira.

Sjetimo se kad nešto radimo iz grča, preko volje, iz straha  – kako se tada osjećamo? Jesmo li zadovoljni postignutim? Jesmo li zadovoljni procesom stvaranja?  Ili jedva čekamo da to završimo i zauvijek na to zaboravimo? Koji glupi paradoks, jedan dio svog života želimo što brže proživjeti i mučan nam je, samo zato što nismo opušteni, što smo u grču straha, očekivanja, nervoze, bespomoćnosti. A sve je to iluzija, jer to nije prirodno stanje.

Kao što poslovica kaže, pustimo brigu na veselje, jer to je prirodno stanje, to je način na koji se situacija rješava. Kroz veselje se čaša naših briga prazni, a kad je prazna, u njoj ostavljamo mjesta za rješenja. Ne jedno rješenje, nego velik broj rješenja.

Pokušajte, djeluje. Ja sam to vježbala čitav tjedan, čisto eksperimenta radi. Iako je tjedan bio naporan i bilo je situacija za „rezati vene“, prošao je lako, jer su brige bile okrenute na veselje, a veselje ih je okrenulo na priliku, a ne nepriliku.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)