Ovaj tekst mi je danas poslala moja draga prijateljica Svjetlana:
Postoji zakon gravitacije, elektriciteta i ostali zakoni fizike. Većinu ih ne razumijem. Postoje i duhovni zakoni, kao što je zakon uzroka i posljedice: što dajete, to vam se vraća. Postoji također i zakon uma. Ne znam kako funkcionira, možda slično zakonu o elektricitetu. Ne znam kako nastaje elektricitet, ali znam da se, kada pritisnem prekidač – svjetlo upali.
Vjerujem da misao, izgovorena riječ ili rečenica, izlazi iz nas prema zakonu uma i vraća nam se kao iskustvo. Tek sada počinjemo proučavati odnos između mentalnog i fizičkog. Počinjemo shvaćati kako funkcionira um i kako su naše misli kreativne. Brzina je naših misli velika, tako da ih je ispočetka teško oblikovati. Nasuprot tome, naša su usta spora. Pa, ako počnemo “uređivati” svoj govor time što ćemo slušati što govorimo ne dopuštajući pritom da kažemo negativne stvari, možemo početi oblikovati svoje misli.
Postoji ogromna moć izgovorene riječi, a mnogi od nas toga nisu svjesni. Hajdemo promatrati riječi kao temelj onoga što neprestano stvaramo u životu. Cijelo vrijeme upotrebljavamo riječi, ali smo rijetko svjesni što brbljamo ili kako izgovaramo riječi. Obraćamo malo pažnje izboru riječi. Zapravo, mnogi od nas govore u negacijama.
Kao djeca učili smo gramatiku. Učili smo odabirati riječi prema
gramatičkim pravilima. Gramatička pravila stalno se mijenjaju,
pa što nije bilo dobro u jednom vremenu, postaje dobro u
drugome. Što je u prošlosti bio slang, sada je općeprihvaćeno,
ili obratno. Međutim, gramatika ne obraća pozornost na smisao
riječi i na način na koji one utječu na naš život,
U školi me, međutim, nisu učili da će moj izbor riječi utjecati
na iskustva u mom životu. Nitko me nije učio da su misli kreativne
ili da mogu doslovno oblikovati moj život. Nisu me naučili da mi
se ono što dam oblikovano u riječima, vraća oblikovano u
iskustvu. Svrha zlatnog pravila bila je da nam pokaže temeljni
zakon života: “Čini drugima ono što želiš učiniti sebi.” Što god
date, vrati vam se! Nitko me nikada nije učio da sam vrijedna
ljubavi i da zavređujem dobro. I nisu me naučili da je život ovdje
da me podrži.
Sjećam se da smo se kao djeca nazivali ružnim i okrutnim
imenima i nastojali omalovažiti jedni druge. Zašto smo to činili”?
Gdje smo naučili takvo ponašanje? Pogledajmo što smo naučili.
Mnogima od nas roditelji su često ponavljali da smo lijeni, glupi
ili budale. Bili smo smetnja, nedovoljno dobri. Ponekad smo čuli
kako kažu: “Da se barem nikad nisu rodili!” Možda smo pokleknuli
Čuvši te riječi, ali sigurno nismo znali koliko će se duboko ta bol
u nama ugnijezditi.
Izmijenite unutarnji dijalog
Prečesto smo prihvatili rane poruke svojih roditelja. Čuli
smo:”Pojedi špinat”, “Pospremi sobu”, “Pospremi krevet”, sve da
bi nas voljeli. Usvojili smo ideju da smo prihvaćeni samo ako
napravimo neke stvari, da su ljubav i prihvaćanje uvjetovani. Ali
to je bilo prema tuđim mjerilima vrijednosti i nije imalo nikakve
veze s našim unutarnjim osjećajem vlastite vrijednosti. Prihvatili
smo ideju da možemo postojati samo ako učinimo nešto da
zadovoljimo druge, inače nemamo dozvolu ni postojati.
Ove rane poruke doprinose onome što nazivamo unutarnji
dijalog: načinu na koji razgovaramo sami sa sobom. Vrlo je važan
način na koji razgovaramo sami sa sobom jer je to temelj
izgovorene riječi. On uspostavlja misaonu atmosferu u kojoj
djelujemo i koja privlači iskustva u naš život. Ako se podcjenjujemo,
takav će nam biti i život. Ako se volimo i poštujemo, život
može biti divan i radostan poklon.
Ako nam je život nesretan ili smo nezadovoljni, najlakše je
okriviti roditelje ili druge i reći da je to zbog njih. Ukoliko to
učinimo, zaglavili smo se u tim uvjetima, problemima ili
nezadovoljstvu. Riječi okrivljavanja ne donose nam slobodu.
Sjetite se: postoji moć naših riječi. Naša moć potječe i od
preuzimanja odgovornosti za naš život. Znam da biti odgovoran
za vlastiti život zvuči zastrašujuće, ali mi smo stvarno odgovorni,
bez obzira na to prihvaćamo li to ili ne. Ako želimo biti odgovorni
za život, moramo biti odgovorni i za ono što govorimo. Riječi i
fraze koje izgovaramo produžetak su naših misli.
Počnite slušati ono što kažete. Ako čujete da upotrebljavate
ograničavajuće ili negativne riječi, izmijenite ih. Ako Čujem
negativnu priču – ne idem uokolo prepričavajući je. Pomislim da
je daleko stigla i ne mislim više o njoj. No ako čujem pozitivnu
priču – svima je ispričam.
Kada ste u društvu, slušajte što ljudi govore i kako to kažu.
Možete li možda povezati ono što govore s njihovim životnim
iskustvima? Vrlo velik broj ljudi živi život u “trebala bih”. Moje su
uši vrlo osjetljive na “trebala bih”, odmah čujem alarmno zvono.
Često u jednom izričaju čujem desetak “trebala bih.” Isti ti ljudi
čude se što im je život tako težak ili zašto se ne mogu izvući iz
određene situacije. Silno žele kontrolirati stvari koje ne mogu
kontrolirati. Oni okrivljuju ili sebe ili druge, a potom se pitaju kako
to da ne žive slobodno.
Možemo također odstraniti moram iz svojeg rječnika ili
mišljenja. Kada to učinimo oslobodit ćemo se velikog dijela
opterećenja koje smo si sami nametnuli. Stvaramo ogroman
pritisak govoreći: “Moram ići na posao. Moram ovo… Moram ono
… Moram …” Hajdemo umjesto toga reći biram. “Ja biram da
idem na posao jer mi to sada omogućava da platim stanarinu.”
Biram otvara nove različite mogućnosti u našem životu. Sve što
radimo jest izbor, čak i onda kada nam se čini da to nije tako.
Mnogi od nas također koriste ali. Kažemo nešto, ubacimo ali
i imamo dva suprotna stava. Dajemo sami sebi konfliktne poruke.
Čujte sebe kada idući put upotrijebite ali.
Ne zaboravi nam je isto tako nepotrebno. Navikli smo
govoriti: “Ne zaboravi ovo ili ono…” I što se dogodi? Zapravo se
želimo sjetiti, a zaboravimo, pa počnemo, dakle, koristiti sjeti se
umjesto ne zaboravi.
Kada se ujutro probudite, prokiinjete li činjenicu što morate
na posao? Prigovarate li vremenu? Kukate li da vas boli glava ili
možda leđa? Što potom pomislite ili kažete? Vičete li na djecu da
ustanu? Većina ljudi govori isto ili slično svakog jutra. Kako, s
ovim što ste rekli, započinje vaš dan? Je li to pozitivno, radosno
i sretno? Ili je to možda osuđivanje i proklinjanje? Ako prigovarate,
Žalite se, nezadovoljni ste, zar se ne pripremate za takav dan?
Kakve su vaše misli prije sna? Jesu li to moćne, iscjeljujuće
misli ili su to siromašne misli, brige? Kada kažem siromašne misli,
ne mislim samo na nedostatak novca, već i na negativan način
mišljenja u vezi s bilo čime u vašem životu, tj. s bilo kojim dijelom
vašeg života koji ne teče slobodno. Brinete li se o sutrašnjici?
Što će biti sutra? Ja obično pročitam nešto pozitivno prije sna.
Svjesna sam da se za vrijeme sna odvija proces čišćenja, koji me
priprema za idući dan.
Uočila sam da mi uvelike koristi kad svoje probleme ili brige
predam snovima. Znam da će mi snovi pomoći u svemu što se
događa u mom životu.
Ja sam jedina osoba koja može misliti u svome umu, jednako
kao i vi u svome umu. Nitko nas ne može prisiliti da mislimo
drukčije. Mi biramo svoje misli, a one su temelj unutarnjega
dijaloga.. Kad sam doživjela kako taj proces sve bolje funkcionira
u mom životu, počela sam živjeti bliže onome što podučavam.
Stalno sam promatrala svoje misli i riječi i usput si opraštala što
nisam savršena. Dopuštala sam sebi da budem ja, i nisam
nastojala biti nekakva super osoba, koja može biti prihvaćena
jedino u tuđim očima.
Kada sam povjerovala životu i po prvi ga put doživjela kao
prijateljsko mjesto, oraspoložila sam se. Moj je humor postao
smiješan, a ne zajedljiv. Radila sam na tome da prestanem
kritizirati i osuđivati samu sebe i ostale ljude. Ujedno sam prestala
prepričavati priče o nesrećama, Vrlo smo brzi u širenju loših
vijesti. Začuđujuće, zar ne?! Prestala sam čitati novine i slušati
večernje vijesti jer govore samo o katastrofama, o nasilju, a
dobrih je novosti malo. Uočila sam da velik broj ljudi ne želi čuti
dobre vijesti, već, naprotiv, obožavaju loše vijesti jer tako imaju
mogućnost prigovaranja. Isuviše nas velik broj reciklira loše vijesti
sve dok ne počnemo vjerovati da na svijetu postoji samo zlo.
Donedavno je jedna radio – postaja emitirala samo dobre vijesti,
ali je propala.
Kada sam dobila rak, odlučila sam prestati ogovarati i, na svoje
iznenađenje, otkrila sam da nemam drugima što reći. Postala
sam svjesna činjenice da svaki puta kada sretnem prijatelja
razgovaramo o najnovijim lošim događanjima. Srećom, otkrila
sam drukčiji način razgovora, iako nije bilo lako odreći se stare
navike. Ali, ako ja ogovaram druge, onda drugi vjerojatno
ogovaraju mene, jer što dajemo, to nam se vraća.
Rad s ljudima omogućio mi je da ih sve više slušam. Zbilja
sam ču!a što kažu. Obično bih već nakon samo deset minuta
slušanja mogla reći zašto moj klijent ima problema, jer sam čula
riječi koje rabi. Mogla sam ga razumjeti zbog načina na koji
govori. Znala sam da njegove riječi pridonose njegovom
problemu. Ako govori negativno – možete li zamisliti kakav mu je
unutarnji dijalog? Vjerojatno je to posljedica istog modela
negativnog programiranja – koje ja nazivam siromašno mišljenje.
Predlažem vam vježbu: stavite kasetofon pokraj telefona i
snimite svaki svoj razgovor. Kada vam je kaseta snimljena s obiju
strana, preslušajte što ste i kako govorili. Vjerojatno ćete biti
iznenađeni. Čut ćete koje riječi govorite, ali i intonaciju kojom
govorite. Obratite pažnju i zapišite riječ ili izraz koji ste upotrijebili
tri ili više puta, jer to je vaš model. Neki su od modela pozitivni i
podržavajući, a neki koje ponavljate opet, i opet, i opet …
negativni.
Moć podsvjesnog
Želim nešto reći o podsvjesnom da bih pojasnila o čemu
govorim. Naša podsvijest ne prosuđuje. Prihvaća sve što kažemo
i stvara u skladu s našim vjerovanjima. Ona uvijek kaže da. Naša
nas podsvijest dovoljno voli da nam dade sve što izjavimo. Ali mi
možemo birati. Odaberemo li loša vjerovanja i stavove, pretpostavlja
se da to i želimo. Podsvjesno nam daruje to što želimo sve
dok ne promijenimo misli, riječi i vjerovanja. Ustvari, nismo nikad
onesposobljeni jer uvijek možemo ponovo birati. Postoje
milijarde i milijarde misli među kojima možemo izabrati.
Naše podsvjesno ne razlikuje istinito od lažnog, dobro od
lošeg.
Dakle, ne omalovažavajte se! Ne govorite: “Oh, kako sam
glup!” jer će to vaša podsvijest usvojiti i nakon nekog vremena
tako ćete se i osjećati. Ukoliko to ponovite nekoliko puta, vaša će
podsvijest to usvojiti kao vjerovanje.
Podsvjesno nema smisla za humor. Za vas je vrlo važno da to
znate i razumijete. Ne možete se šaliti na vlastiti račun i misliti da
to ništa ne znači.
Vaša podsvijest prihvaća to kao istinu, bez obzira na to što
to vama djeluje simpatično i smiješno. U svojim radionicama ne
dopuštam ljudima da se šale na vlastiti račun. Šale mogu biti
masne, ali ne smiju omalovažavati nacionalnosti, spol ili bilo što
drugo.
Ne šalite se, dakle, na svoj račun i ne podcjenjujte se, jer to
ne će donijeti dobra iskustva. Također ne podcjenjujte druge.
Podsvijest ne razlikuje vas od drugih. Čuje riječi i vjeruje da
govorite o sebi. Idući put kada nekoga poželite kritizirati, upitajte
se zašto sebe smatrate takvim. Vi u drugima vidite samo ono što
ste vi. Umjesto da kritizirate druge, pohvalite ih i već za mjesec
dana vidjet ćete promjenu na sebi.
Naše su riječi, zapravo, posljedica našeg pristupa i stava.
Obratite pažnju kako govore usamljeni, nesretni, siromašni ili
bolesni ljudi. Koje riječi koriste? Što su prihvatili kao istinu? Što
kažu o sebi? Što kažu o svom poslu, životu, vezama? Čemu teže?
Čemu se nadaju? Budite svjesni njihovih riječi, ali, molim vas, ne
hodajte okolo govoreći ljudima koje ne poznajete da svojim
načinom govora uništavaju svoj život. Ne radite to ni s članovima
obitelji, ni s prijateljima, jer oni tu obavijest ne će cijeniti. Tu
informaciju koristite za sebe. Vi vježbajte, vi se mijenjajte, jer će
čak i vrlo mala promjena vašeg načina govora promijeniti i vaša
iskustva.
Ako ste bolesni i uvjereni da je bolest kobna, i da ćete umrijeti,
i da je život loš jer vam se nikad ništa dobro nije dogodilo … Što
tada?
Možete odabrati da se riješite tog negativnog poimanja života.
Počnite s afirmacijama: da ste osoba vrijedna ljubavi, da
zavređujete ozdravljenje te da na tjelesnoj razini privlačite svako
dobro koje vam je potrebno da biste ozdravili. Budite sigurni da
želite ozdraviti i da vam kao zdravoj osobi ne prijeti nikakva
opasnost.
Mnogi se ljudi osjećaju sigurni samo kad su bolesni. Obično
su to osobe kojima je teško reći ne. Jedini način da one kažu ne
jest: “Ja sam tako bolestan!” Savršena isprika, zar ne!? U jednoj
mojoj radionici bila je žena koja je imala tri operacije raka. Otac
joj je bio liječnik. Ona je bila “tatina dobra djevojčica” te radila
sve što bi joj otac rekao. Bilo joj je nemoguće reći ne. Što god
da ste tražili od nje, morala je kazati da. Trebala su joj Četiri dana
dok nije iz svega glasa doslovno kriknula : “Ne! Ne! Ne!” Pritom
je zamahnula šakom. Kada je uspjeta, zavoljela je ne.
Uočila sam da mnoge žene s rakom grudi teško kažu NE.
Njeguju svakoga osim same sebe. Preporučam im da nauče reći:
“Ne, ja to ne želim raditi. Ne!” Dva do tri mjeseca odgovaranja sa
ne, preokrenut će stvari. Potrebno je da si kažu: “Ja želim učiniti
ovo. Ne želim to što vi želite da ja učinim!”
Dok sam radila s klijentima privatno, slušala sam razloge
njihovih ograničenja. Uvijek su me željeli uvjeriti da su zaglavili
zbog ovog ili onog. Ako vjerujemo da smo u neprilici i blokirani
pa to prihvatimo, onda je to uistinu tako. Dovodimo se “u
nepriliku”, jer se ispunjavaju naša negativna uvjerenja. Hajdemo
se umjesto toga usmjeriti na ono u čemu smo dobri. Mnogi su
mi od vas rekli da su im moje kasete spasile život. Želim da
shvatite da vas ne može spasiti nikakva knjiga ili kaseta. Komadić
vrpce u plastičnoj kutiji to ne može učiniti. Važno je što ćete vi
učniti s njima, Mogu vam predložiti bezbroj ideja, ali važno je što
ćete vi učiniti s tim informacijama. Ono što vam predlažem jest
da slušate kasetu s idejama po vašem izboru, iz mjeseca u
mjesec, uvijek iznova, uvijek ispočetka. Tako će te ideje postati
novi usvojeni model. Ja nisam ni vaš iscjelitelj, ni vaš spasitelj.
Jedina osoba koja može izmijeniti vaš život jeste vi!
A sada, koje su to poruke koje želite čuti? Znam da ovo
ponavljam opet i opet… Voljeti sebe najvažnije je što možete
činiti, jer kada volite sebe, ne pouređujete sebe niti bilo koga
drugoga. To je recept za svjetski mir. Ako ne povređujem sebe,
ako ne povređujem vas, kako može biti rata? Što više nas to
postigne, to će planet biti bolji. Počnimo biti svjesni onoga što
se događa tako što ćemo slušati riječi koje govorimo sebi i
drugima! Tako možemo početi promjene koje će iscijeliti nas, a
ujedno i druge na planetu.