BLOG, MOJI TEKSTOVI

Ja vs Matrix

Prošli tjedan sam svjedočila još jednom čudu u svom životu. Ponekad mi se čini da živim unutar filma, a ne stvarnim životom, jer kada odvrtim film unazad, u posljednjih nekoliko godina moj je život pun raznoraznih čuda.

Tijekom svog liječenja, a odlučila sam se i za konvencionalno liječenje, obavila sam 8 kemoterapija, 30 zračenja, te sam godinu dana dobivala terapiju herceptinom, 3 godine terapiju hormonalnim injekcijama Zoladex i 4 godine pijem hormonalne tablete Nolvadex, koji blokiraju estogenske receptore u mom tijelu i prema konvencionalnoj medicini štite me od toga da mi estrogeni podivljaju i eventualno uzrokuju povratak karcinoma dojke. Nolvadex ima, kao i svaki drugi lijek, gomilu nuspojava, a neke su poremećaj rada štitnjače, problemi sa endometijem maternice,… da ne nabrajam podulji spisak, no jedna od nuspojava je da sam već 4,5 godine u menopauzi. Dakle, s jedne stane, super, nemam menzis i imam slobodan seks. Predivno. S druge strane, gomila drugih menopauzalnih tegoba, od valunga, debljanja, usporenog metabolizma, sušenja kože,…

Kako ja intenzivno energetski radim na sebi, popratne pojave su bile minimalne, odnosno osim valunga s vremena na vrijeme, nisam imala drugih nuspojava. Dakle, super sam podnosila Nolvadex.

Unatoč tome, posljednjih godinu dana, a posebno posljednjih nekoliko mjeseci razmišljala sam sve intenzivnije o tome da ga prestanem koristiti. Kada sam to spomenula svom onkologu, koji je zaista drag čovjek i sa njim imam odličan odnos, češkao je bradu, dugo gledao u moju dijagnozu i na kraju rukom prekrio pola papira i rekao: „da je samo ovo u pitanju, rekao bih, ajde, možda nije loša ideja, ali pogledajte koliki dio dijagnoze sam sakrio, ja da ste moja žena vam to nikad ne bih preporučio, budite sretni da lijek postoji i da ga možete što dulje uzimati. Kada sam isto spomenula ginekologu, skoro me izbacio iz ordinacije, čovjek je nervozniji, on ne može vjerovati da netko tko je jedva spasio živu glavu ima ideju da bi se mogao skinuti sa lijekova i riskirati povratak bolesti. Svi oni su mi preporučili da otklonim maternicu i jajnike, te da nastavim sa uzimanjem drugih hormona do kraja života, preventive radi. Ja sam se na tu preventivu ježila, naprosto mi je bilo nezamislivo da mičem svoje organe zbog preventive od nečega što nije dokazano da bih mogla dobiti. Uvijek sam izlazila iz ordinacije sa osjećajem da ne slušam doktora, da riskiram, da možda baš nisam normalna, ali isto tako, uvijek je u meni bio istinski otpor u smislu da napravim takav radikalan zahvat. Moje poznanice i prijateljice iz iste priče su otklonile svoje organe i nagovarale me na isto, one nisu mogle razumjeti moju potrebu da ih zadržim. Ustvari, ako slušate sebe i idete protiv sistema, nameće vam se osjećaj da ste u krivu, da se maltene ubijate. Potrebna je snažna volja da čovjek ne posustane, da nastavi slušati sebe, da se usprotivi onima koji su autoriteti ili barem mislimo da bi trebali biti jer su studirali tolike godine, imaju u rukama rezultate različitih studija, nešto znaju o onome što nas muči, za razliku od nas koji se povodimo samo za svojim osjećajem, za kojeg često nismo niti sigurni da je ispravan i da nas dobro vodi.

Slušati intuciju je ponekad kao živjeti u 9. krugu pakla, ona kaže jedno, a svi oko tebe drugo i što si nesigurniji u svoj osjećaj to te drugi jače stišću, imaš osjećaj kao da si pred streljačkim vodom i ponekad poželiš od svega dići ruke samo zato jer ti je dosta pritiska.

Dakle, ja sam se mjesecima mučila sa svojim tabletama, gledale su one mene, gledala ja njih, svaki dan sam obećavala sebi da ću ih sutradan prestati piti. Bila sam i ljuta na sebe, jer puno radim sa ljudima i govorim im da kako su se sami razbolili, sami se mogu i izliječiti, samo ako nađu uzrok bolesti i ako budu mirni sa sobom i svojim životom. Osjećala sam se kao prevarant što ne mogu prestati piti tablete i živjeti do kraja slobodno ono što pričam i u što vjerujem. Sve su pretpostavke postojale da slušam sebe, a opet onaj duboki glasić razuma i straha je radio svoje i tjerao me da pijem nešto u što ne vjerujem da mi koristi, ali se bojim da bi mi neuzimanje moglo štetiti. Koja jadna i čovjeka nedostojna pozicija.

I kako to uvijek biva, život se pobrinuo odlučiti umjesto mene, natjerati me da donesem svoju odluku u miru. Zato nikada ne mogu reći da nešto, što naizgled izgleda teško, nije najbolja situacija za nas, jer to je često jedini način da se natjeramo na akciju, na promjenu, na otpuštanje i da konačno dođemo do krajnjeg cilja, a to je život u miru i u skladu sa samim sobom.

Čitavo proljeće se osjećam drugačije nego inače. Svom partneru (već se dugo spremam napisati priču o ljubavi svog života i na koji čudesan način je ušla u moj život, no očito još nije vrijeme jer nikako da nađem prave riječi i da iz mene krene teći spontatno i lako) sam rekla da se osjećam drugačije i da se bojim da nešto nije u redu. Mislim da sam mu skratila koji mjesec života jer je čovjek nepotrebno brinuo.

Uglavnom, bila sam nervozna, umorna, razdražljiva, vrlo intuitivna i promjenjivog raspoloženja. Mog partnera i mene dijeli 800 km i viđamo se svakih nekoliko tjedana. Zadnji put smo imali predivan i romantičan vikend za Valentinovo, prepustili smo se jedno drugome i svijet je tog vikenda prestao postojati za sve ostalo.

Dva tjedna nakon tog vikenda sam dobila prvu menstruaciju nakon 4,5 godine. Bila sam totalno preplašena jer tijekom terapije koju uzimam ne bih trebala dobiti menstruaciju. Onkolog mi je rekao da nastavim uzimati tablete i da ćemo vidjeti je li to menstruacija ili ljuštenje endometrija, što mu se činilo puno vjerojatnije, posebno što je ciklus bio vrlo kratak i oskudan.  Osluškivala sam hoću li dobiti iduću menstruaciju ili ne, na neki način se veselila da ću je dobiti jer mi je to govorilo da moje tijelo želi reći da je zdravo i da mi tablete više ne trebaju. Tražila sam razlog da ih prestanem piti i to mi se činilo idealnim.

Nakon vro intenzivnog reiki vikenda u kojem sam obavila 7 inicijacija, u ponedjeljak kasno poslijepodne 04.04. sam dobila menstruaciju. Bila je bolna i jaka, no nije me to smetalo, mislila sam da je izazvana reikijem i bila sretna što se desila. I dalje sam pila tablete, odlučila sam pričekati kontrolu u svibnju da ih definitivno prestanem piti. Međutim, krvarenje je bilo izrazito jako, iz mene je naprosto liptalo. Nakon 2 dana sam zvala doktora i hitno su me uputili u Petrovu na kiretažu jer to nije menstruacija nego zadebljanje endometrija ili čak još nešto gore. Tamo su me ispregledali, bili su beskrajno ljubazni, no endometrij je bio u redu, ustvari, sve je izgledalo da je u redu, osim krvarenja koje nije redovno menstrualno krvarenje. Htjeli su mi napraviti kiretažu, vađenje maternice,… ja nisam dala. Sakupilo se nekoliko liječnika i jedan je gledao UZV i rekao „da vi niste trudni“. Ko iz topa sam rekla da nisam, a on me pitao „zar nemate odnose“, imam, ali zadnji je bio za Valentinovo, „tako nekako i izgleda, vi ste bili trudni, došlo je do spontatnog uslijed tableta“. Halo, kako to mislite, nemoguće, kakva trudnoća, o čemu pričate? Skoro sam opala sa stola. Ja trudna?! Ja koja nemam menzis, imam valunge, u menopauzi sam, … ja trudna. Hm. Na kraju su krvni nalazi pokazali da je situacija upravo takva. Eto, desilo se čudo, jedan mali anđeo je došao šapnuti mi da sam zdrava, da sam opet žena i da poslušam sebe i svoju intuiciju, da prestanem piti ono što mi ne treba. To večer sam sa velikom zahvalnošću i mirom tablete bacila u smeće. Istog trena se obilno krvarenje gotovo zaustavilo. Bolovi su prestali, osjećala sam lakoću življenja i lakoću odluke.

I što reći nego kako je teško slušati sebe, uprkos toga što imamo brojna svjedočanstva čuda u svojem životu. Svi smo mi dijelovi MATRICE, naučeni da slušamo autoritete, a ne sebe i svoj osjećaj. Svi mi živimo sebe samo do određene granice koja nam se čini sigurna, i uprkos svim duhovnim znanjima, tehnikama i svječanstvima, uvijek i ispočetka je jednako teško donijeti odluke koje se protive onome čime smo uvjetovani i što su nas učili.

Prije manje od 100 godina ljudi su se liječili homeopatijom i alternativom. Onda je Roxefeller vidimo potencijal u farmaceutskoj industriji, osnovala se FDA, zatvorili su se svi homeopatski fakulteti, zabranio se rad svim alternativcima i najednom je farmaceutika doživjela renesansu. Danas je to industrija koja najviše zarađuje (uz duhansku i onu koja se bavi dilanjem droge), a nikad nije bilo više bolesnih ljudi. Čak i obični aspirin ima toliko nuspojava da se čovjeku zavrti u glavi kada ih čita, a ljudi ga uzimaju kao što piju vodu, dapače, on se preporuča kao preventiva za zdravlje srca. Koliko vitamina stavljamo u sebe, za svaku malu bol pijemo tablete protiv bolova, ustvari sve boli ubijamo tabletama. Ne pada nam napamet slušati sebe, svoje tijelo, razgovarati sa svojim organima i pitati ih što im radimo, što nam žele reći, zašto se javila bol. Ne, dozvolili smo MATRIXU da vodi naše živote, naše duše, da odlučuje o nama, a sve zbog svog vlastitog profila. I ne samo farmaceutika, svi nas drže u strahu, svi nas kontroliraju, radimo da bismo mogli žvijeti, a razboljevamo se zato što toliko radimo. Radimo da našoj djeci bude bolje, a nikad nije bilo više agresivne i loše odgojene djece, jer toliko radimo da im ne stignemo dati ono što im najviše treba, sebe, svoje vrijeme i svoju ljubav.

Ovo je vrijeme velikih promjena, dešava se recesija, no to nije materijalna recesija nego recesija svih vrijednosti koje smo poprimili kao svoje, a daleko su od istinskih vrijednosti koje nam trebaju. To je recesija onog što nam ne treba. Ako ju poslušamo što će nam reći, shvatit ćemo što zaista trebamo učiniti i kako je to živjeti u skladu sa sobom. Da bismo tako živjeli, jako nam malo toga treba, dovoljno je mir u srcu i duši, za sve ostalo će se Svemir pobrinuti. Takav život izgleda kao u priči „Stoliću, prostri se“, imamo sve što nam treba, a ništa za to ne trebamo učiniti, osim poželjeti. I biti zahvalni i sretni zato što SAMO JESMO.

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)