U posljednje vrijeme sam češće mirno unutar sebe i uglavnom osluškujem što se dešava u mom životu i oko mene. Iako već dugo osjećam da je sve vibracija, sada svakodnevno kroz ulogu promatrača dobivam i fizičke dokaze da je uistinu tako.
Sve što se dešava oko nas je odraz naših misli i osjećaja, bez izuzetka, čak iako to ne znamo, ne osjećamo ili u to ne vjerujemo. Ukoliko u to vjerujemo, biti će nam lakše razumjeti što nam se dešava i kroz razumijevanje sa lakoćom usmjeravati svoj život u željenom smjeru ili prihvaćati „neugodna“ iskustva sa zahvalnošću za ista.
Neposredno prije nego sam počela pisati blog, otvorila sam osho kartu za današnji dan i dobila sam kartu Nove vizije koja kaže: Now you are presented with an opportunity to see life in all its dimensions, from the depths to the heights. They exist together, and when we come to know from experience that the dark and the difficult are needed as much as the light and easy, then we begin to have a very different perspective on the world. By allowing all of life’s colors to penetrate us, we become more integrated.
U posljednje vrijeme Osho je često prisutan u mom životu. Osim što ga otvaram sebi, otvaram ga češće nego inače i svojim klijentima ili osobama koje bespućima interneta dolaze do mene i traže osho očitanje. Uvijek se tome razveselim, jer uživam u otvaranju osho tarota. Povede me u svijet intuicije, prepuštam mu se sa veseljem i naprosto mi dolaze informacije i jasne slike vezano uz otvaranje. Veseli me kada potpuno nepoznati klijenti budu zadovoljni očitanjima, čak daleko više nego kad ih radim poznatim osobama, upravo zato jer se tada lakše vidi kako nam nije potrebno nekoga poznavati da bismo ga osjetili i uvidjeli trenutni energetski status nečijeg života. To me ispunjava ogromnim poštovanjem spram frekvencijama i načinom kako dolaze do nas.
Kad smo kod vibracija, želim sa vama podijeliti doživljaj vjesnika proljeća u maksimirskoj šumi. Tlo je prepuno šafrana, izgleda kao predivan tepih. Razmišljala sam o tome koja im je svrha i smisao i zašto uopće rastu. Možemo to objasniti sa stanovišta biologije, jer sve što postoji, smisla ima i to ne bi trebao biti predmet pitanja. Međutim, fascinira me činjenica da šafrani niknu sami od sebe, ne brinući o tome hoće li imati dovoljno hrane, hoće li ih tko ubrati, zgaziti, oprašiti, kada će uginuti, tko će ih pokopati. Ne razmišljaju o tome hoće li naći partnera, koliko će djece imati, hoće li izniknuti i slijedeće godine, čiji će dom ukrasiti, trebaju li i gdje raditi, koliko toga trebaju stvoriti prije nego odu sa ovog svijeta. Ne razmišljaju niti o tome koliko im još života preostaje. Oni samo krenu na svoj put, niknu unatoč ranim mrazevima i još hladnom tlu. Ne smeta im kiša, previše prolaznika, galama, ne brinu o ničemu, već samo postoje.
Pitam se koliko su samo ljudi ovoga proljeća razveselili? Pitam se zato što sam čovjek i stalno se nešto pitam. Šafran se ne pita ništa, on samo postoji i biva.
Bivajmo i mi kao šafrani. Isključimo misli, samo osjećajmo i budimo ono što jesmo. Barem jedan sat. Toliko si možemo pokloniti. A onda pratimo što se zbiva,….