Nedjelja poslijepodne. Sjedim ispred kompa i držim u ruci toplu šalicu čaja od cimeta. Slušam Rhemu Marvanne, 8-godišnju djevojčicu koja pjeva pjesmu zahvalnosti prema Bogu, iako joj je nedavno umrla majka od karcinoma jajnika. Jučer mi je moja draga doktorica poslala sms da su me nekoliko puta spomenuli imenom i prezimenom na liječničkoj konvenciji. To me podsjetilo na bolest, pa kako je sve oko nas vibracija, valjda sam tu vibraciju prizvala u svoju svijest, i to brzinom svjetlosti. Sinoć na jednoj ugodnoj večeri sam slušala o nedavnoj smrti osobe kojoj se karcinom vratio nakon 8 godina. Zvao me prijatelj da me obavijesti o smrti njegovog prijatelj, naravno isto od karcinoma. Čula sam da i osoba koju iznimno poštujem i volim i koja se u svom poslu itekako služi mozgom, ima lezije, naravno na mozgu. Razmišljala sam jutros što bi bilo kad bi mi se sve vratilo. Ne plašim se i ne mislim često o tome, mada nije ugodno kada se jave takve misli. Ionako svake sekunde svoga života stvaramo i rastvaramo maligne stanice, te su ključevi našeg zdravlja samo u našim rukama. Ne bojim se bolesti, ali se ponekad prepadnem da se neću sjetiti da su ključevi mog života u mojim rukama. Tada se osjećam nelagodno. Ne traje to dugo i ništa ne poduzimam da taj osjećaj prođe, jer je on samo jedan od niza osjećaja koji dolaze i prolaze. Ni ne primijetim kada prođe, iako mu je dolazak vrlo neugodan.
Danas sam dan provela sa vrlo dragom prijateljicom koja već neko vrijeme živi u inozemstvu. Šetale smo Jarunom, zajedno sa djecom. Dok su cure skakale trampolinom, gledala sam koliko su sretne. Dječja nasmijana lica zrače posebnom, zaraznom srećom. U tom trenu staje sve i ostaje samo taj trenutak sreće. Oko nas je bila gomila ljudi. Ne volim biti na mjestima na kojima se okuplja puno ljudi, međutim uprkos tome volim u takvim situacijama promatrati ih i osjeaćati kako se oni osjećaju. Nakon duljeg vremena, danas sam na jednom mjestu osjetila puno sretnih vibracija. Možda je sunce i toplo vrijeme zaslužno za to, iako ma štogod bilo, lijepo je konačno osjetiti lakoću, a ne težinu straha kojim ljudi u posljednje vrijeme dišu.
Kasnije sam uz kavu čula priču žene koja je za vrijeme potresa ostala u kući sa svoje 4-ero djece, samo zato jer ih nije mogla iznijeti svo četvero, pa je odlučila radije stradati sa njima nego izgubiti bilo koje od njih. To je žena koja nije svoju djecu puno ljubila i grlila, ali samo tim jednim činom je pokazala koliko ih voli i koliko joj znače. Kad je to pričala, navrle su mi suze na oči od ganuća. Snaga ljubavi je toliko moćna da uvijek otvara srca, nevezano o kakvoj se priči ili životnoj situaciji radi. Vozeći se kući nazvala sam mamu jer sam imala potrebu čuti joj glas. Iako joj nisam ništa rekla, sigurna sam da je osjetila sve moje vibracije današnjeg dana jer mi je ničim izazvana rekla da se našla sa svoje dvije prijateljice koje su preboljele karcinom prije 20 godina i skroz su zdrave. Pitala me kako su mi cure i pričala mi je o dogodovštinama dok sam bila dijete. Osjećala je da mi je potrebno da se osjećam ponovno kao dijete, da osjetim sigurnost koju nosi roditeljski dom. Iako nikada nismo bile posebno bliske, od protekle jeseni osjećam potrebu za majkom i njezinom blizinom. Godi mi kad me dočeka s puta sa ručkom kojeg volim i ne mijenjam više posteljinu na kojoj je spavala u mom krevetu dok me nije bilo, nego guštam staviti glavu na jastuk na kojem je ona ležala. To mi je prije nekoliko mjeseci bilo nezamislivo, no sada je to izvor beskrajne ugode, trenuci u kojima se osjećam kao voljeno i zaštićeno dijete. Kako se mijenja moj odnos prema njoj, mijenja se i njezin prema meni. Bez previše riječi i nekih velikih djela, radi se o promjeni frekvencije koja se osjeća kroz srce. Slično je i sa ocem. Oni su ljudi starog kova koji prije svega cijene sigurnost i sigurne poslove. Utoliko više začuđuje njihova reakcija na moju nedavnu odluku da napustim dobro plaćen managerski posao i posvetim se sebi i osobnom svemiru. Iako nemam jasan plan što i kako trebam uraditi, iako su svjesni da o meni ovisi dvoje djece, iako brinu što će i kako biti sa nama, niti jednom nisu rekli da je moja odluka pogrešna ili da bih trebala drugačije, što bi inače učinili. Možda i brinu, ali čvrsto stoje uz mene i bodre me da nastavim svojim putem. Toliko se toga promijenilo u meni u posljednjih nekoliko mjeseci, a samim time i u ljudima koje volim. Ne da se sve to opisati riječima, ali se jako osjeća u srcu.
Ljudima govorim da idu za svojim srcem jer je to jedino ispravno. Sve što kažemo drugima, to vrijedi i za nas same. Predugo sam pričala drugima i na kraju sam morala i sama sebe čuti. Put vođen srcem je popločen nesigurnošću, zato što je drugačiji od onog što nam kaže razum. Na njemu se nađe i puno straha i raznoraznih iskušenja. Na tom putu smo uglavnom sami, ali svaki put kad se spotaknemo i padnemo, naleti netko tko će nam pružiti ruku i pomoći da se dignemo. Danas je to kod mene bila draga prijateljica, njezina i moja mama. Bilo je to i moje nasmijano dijete. Niti ona nema garancije da će biti dobro, da će imati mamu, gdje će i kako živjeti, ali o tome ne razmišlja, zato što vjeruje da je sigurna uz svoju mamu i dobro joj je svuda gdje je njezina mama. Ona mi vjeruje, ona me voli. I ne samo ona, nego i njezina sestra. One su sretna i sigurna djeca, puna vjere u sebe i život, puna vjere u mene i ne brinu o životu, jer znaju da sam ja tu i da uvijek stojim iza njih i kad jesam i kad nisam pored njih. Vjeruju a nemaju garancija. Odrasli traže garancije, a one nisu moguće. I dok tražimo nemoguće izvan nas samih, ključeve izvan naših ruku, živimo život pun nelagoda i strahova. Dok ne osvijestimo da je sve samo jedan običan dan, baš onakav kakvog trebamo i ne prepustimo se njegovom toku. I onda se desi prijateljica, njezina i moja mama, osmijeh mog djeteta,… Desi se život i vjera. Desi se sve. Uživajte u pjesmi o vjeri i kad život ne pruža razloga da se vjeruje.
http://jesus-loves-you.org/?p=6040