Jučer sam ponovno bila kod dragog Ivana na njegovom intenzivu i za razliku od ostalih takvih druženja, ovo mi je na početku pomalo išlo na živce. Bilo nas je malo više od uobičajenog broja, a i struktura ljudi je bila potpuno šarena, od studenata do penzionera. Kao što sam rekla, pitala sam se da li mi to danas uopće treba i što tu radim kad ne znam što bih prije od obaveza. Više mi niti Ivan, koji uvijek divno zrači nije nikako zračio, bio mi je drag, ali je nestala aura koju je širio oko sebe, tj. ja ju nisam vidjela. U prvoj meditaciji sam se pomalo opustila, ali i dalje mi je glavom prolazio roj svakojakih misli i jedva sam čekala da sve završi jer mi se žurilo drugim obavezama. Živcirali su me studenti koji su se od srca i otvoreno kliberili, sve mi je to djelovalo izvještačeno i pitala sam se zašto Ivan ne djeluje. Naravno da nisam shvatila da nije „kvaka“ u njima, nego u meni, da ja nisam bila ovdje i sada, nego tko zna gdje. I nisam to čak niti tada shvatila, mada sam bila tijekom boravka tamo sve opuštenija i na kraju se čak i dobro osjećala, no ne onako kao inače. Čim smo završili, gotovo trkom sam krenula na drugi dogovor, nemajući vremena promišljati o tome što je bilo tamo.
Međutim, ipak je sve djelovalo i sve je vodilo mom putu prema meni. Neću sad pisati što se poslije događalo (jer sam i danas u maloj stisci sa vremenom, ali ovaj put svjesno), međutim jutros sam shvatila nešto što je bilo toliko očito da nije moglo biti očitije. Ja koja svakodnevno meditiram i imam introspektive razgovore sa samom sobom sam se uhvatila u mrežu kolektivne svijesti „ja moram; ja žurim; ja imam gomilu obaveza; ja ne stignem sve; …. Vidite li ovaj JA? Vjerojatno ga niste uočili, kao niti ja. To je taj ego, koji iskoristi svaku nepažnju i neprimijećeno se uvuče u nas i upravlja nama. Tko sam to JA? Onaj ja u meni me ne tjera da se osjećam užurbano i u stresu, dapače, on je uvijek u miru. Samo onaj vanjski je nemiran i to zato jer želi imati važnost. Taj vanjski mi je donio osjećaj da nisam dovoljno brza, efikasna, pripremljena, …. Zbog toga sam na Ivanovom intenzivu umjesto da uživam razmišljala što sve nisam obavila i kada ću. Zbog njega meditaciju ujutro uzimam kao još jednu obavezu na listi. Zbog njega ne uživam jedući nego trpam u sebe istovremeno radeći 3 stvari i misleći na nove dvije.
Ups, kako mi je bilo kristalno jasno koji ja upravlja sa mnom i kako sam mu sa milinom uzela kormilo iz ruke i stavila ga ispred sebe da radi posao koji mu bolje ide, ali prema mojim uputama. On je pametan, može i hoće, ali voli glumiti šefa, a za to nije spreman, niti će ikada biti. Šef je u meni. Hram je u meni. Sve je u meni. Ja sam JA.
I tek takva sam danas izvukla predivnu Osho kartu unutrašnje tišine koja kaže: Preplavila te energija cjeline. Ti si cjelina i jedno sa njome. Vrijeme se mijenja i prolazi, ali iskustvo tišine ostaje uvijek isto.
Tek takva sam danas počela, ničim izazvana dobivati predivne mailove i smsove, samo ću 2 staviti, iako nisam tražila dozvolu (haha, jer nemam vremena), vjerujem da se pošiljaoci neće uvrijediti, ja im od srca zahvaljujem na njima i dijelim ih sa vama, jer namijenjeni su svima koji ih čitaju, svi to možemo i svi smo to, jedno sa svime:
„Pozz i svaki uspjeh ti želim, jer i ti si moćna žena koja utječe, samo što toga možda nisi u cijelosti svjesna“
„Bit će izvandredno jer drugačije i ne može biti! U samo 3 godine si se pretvorila iz uplakane djevojčice pune tuge i srdžbe u feniksa koji hrabro i iskreno stremi miru!“