Jučer je bio čudesan dan po mnogo čemu i trebalo bi mi nekoliko dana da napišem sva čuda koja su mi se desila. Teško je čak i izdvojiti nekoliko najupečatljivijih jer su sva bila upečatljiva. Prije svega, konačno sam tek jučer osjetila potpunu odvojenost od radionice u smislu očekivanja bilo kakvih potvrda o tome kakva je bila. Lagano se čovjek nalijepi na očekivanja i sve dok ona traju, komentara nema. Pravilo se potvrdilo u praksi. Kad sam prihvatila u potpunosti samo svoj osjećaj o tome kako je meni bilo, počeli su dolaziti predivni komentari. Ja sam kreator, sve si sama radim, svi su tamo bili zbog sebe i dobili su ono što je njima trebalo, svatko nešto drugo (a takvi su bili i komentari). Isto tako sam i ja bila tamo zbog sebe i dobila upravo ono što je meni trebalo, prije svega iskustvo kako je to održati radionicu i ne mjeriti njezinu vrijednost očima drugih, nego svojim vlastitim. Dakle, bilo je divno, jer je meni bilo divno, opušteno, lako i prirodno, kao da dišem. Iz tog razloga sam i odlučila dalje disati i iduću radionicu održati 22.10.
Iako to nije najveće čudo koje mi se jučer dogodilo, ispalo je da sam prvo o njemu pisala, valjda zato što nam svima treba potvrda da je svijet oko nas samo naša realnost i da je on upravo onakav kako se mi osjećamo i što o njemu mislimo.
Često sam pisala o djeci, danas imam opet potrebu, jer je priča moćna. Mlađa kćerka ima samo 8 godina, a već je majstor svijesti i to gotovo svakodnevno pokazuje u praksi svojim pitanjima, reakcijama i odgovorima. Jučerašnji događaj je to samo potvrdio. Sa nama u zgradi živi dječak njezinih godina i oni su kao braća. Osim što su stalno zajedno, idu zajedno i u razred. Njegova majka i ja se međusobno pomažemo i uskačemo oko djece. Jučer ih je ona pokupila poslije škole i nastala je zanimljiva situacija. Ispred škole je prometna cesta i oni su se zatrčali prema autu, svatko prema jednim vratima. Moja je kćerka htjela ući kroz „njegova“ vrata i on se naljutio i inzistirao da ona uđe na „svoja“ vrata. To baš nije bezopasno na cesti gdje auti trube ili se pokušavaju provući, pa je shodno tome i njegova majka reagirala i prilijepila mu šamar izderavši se na njega. U autu je bila tišina na putu prema stanu, osim što je u jednom trenu moja kćerka rekla da nije bilo lijepo što je ošamarila sina. No, nije završilo na tome. Ona ih je čuvala poslijepodne jer sam ja imala obaveze i kada su njih dvije ostale same, moja joj je kćerka održala „predavanje“. Rekla joj je da nikako nije bilo lijepo što je ošamarila sina, da je time pokazala svoju nemoć, a ne moć, te da mu je dala poruku kako da on rješava svoj stres u životu. Rekla joj je i da će on sada misliti da je dobio šamar zbog nje i da se neće više htjeti sa njom igrati, a da to nije tako i da će ona sa njim razgovarati o tome. Biser je bio kada joj je na kraju rekla da se ona na nju ne ljuti zato što je sinu opalila šamar, samo da joj je imala potrebu reći da to nikako nije lijepo i neka ona sama pita sebe što bi joj ljubav rekla kada bi nju pitala kako je to nekome opaliti šamar. Susjeda mi je poslije to ispričala. Rekla je da je u jednom trenu mislila da ludi, da joj 8-godišnje dijete izgovori tako nešto i pruži joj lekciju života na tako miran i zreo način. Meni je to dokaz da sa djetetom ne treba raditi ništa, da ga ne treba „odgajati“ po određenim formama, nego da je dovoljno kao majka biti dobro sam sa sobom, biti u miru i ljubavi sam sa sobom i da time djetetu dajemo najbolju bazu za život. Dijete upija našu frekvenciju i tako se i samo ponaša. Koliko je zaista zrelosti u tom malom biću, kada je moglo tako mirno izraziti sebe, izbaciti iz sebe sve što osjeća. Ona to nije meni ispričala, jer nije imala potrebu „tužakati“ mami, nego je to sama riješila sa susjedom, onda kada je nastalo. Nije razgovarala sa susjedom ispred njezinog sina, nego nasamo. Kolika je to zrelost da zna izabrati pravi moment i pravo vrijeme?! Ima samo 8 godina, a majstor je emocija i svijesti. Trebam li se onda bojati za nju i njezin život? Trebam li ju odgajati i paziti da joj se nešto ne desi, kad vidim i znam da je već vođena?! Ja trebam samo voljeti sebe i to je najbolji primjer njoj kako da ona voli sebe. Kada je ona ljubav, sve je oko nje ljubav. Ako je sve ljubav, onda nema straha i nema opasnosti. Da djetetu ne damo ništa u životu, osim ljubavi, sve smo mu dali. A što mi danas dajemo svojoj djeci?! Igračke, satove raznoraznih aktivnosti, tv, obaveze, svoje strahove, uvjetovanosti, sumnje, svoje loše vibracije, svoju užurbanost, nedostatak vremena, namrgođene i zabrinute face,… Nemamo vremena za sebe, niti za sve što želimo učiniti u danu, kako bismo onda imali za njih?!
I sada me to podsjetilo na nešto što sam jučer čula, a dojmilo me se. Tišina (mir) je izvor svega, kad smo u tišini onda smo u kontaktu sa onim što jesmo. Čitav dan smo u buci, nemamo vremena za naš prostor tišine (našu dušu). To je isto kao da pišemo tekst na papiru bez razmaka. Sigurno tako ne bismo pisali, jer je nerazumljivo. Jednako tako je nama i naša duša nerazumljiva kada si ne osiguramo prostor tišine u kojoj je možemo čuti.
Tišina od svakodnevnih obaveza i kroz to posvećenost samo djetetu je ono što dijete od nas traži. Ako mi to prvo ne dozvolimo sebi, kako ćemo dozvoliti nama, odnosno kroz to njemu?! Želimo li svom djetetu dobro? Ako želimo, naučimo ga na njegov prostor tišine. Ustvari, ne moramo ga niti naučiti, ono to zna i radi. Pogledajmo dijete kada se zaigra, kako izgleda njegovo tijelo i koliko je dovoljno samo sebi. Tada je u tišni, u kontaktu sa sobom. Dajmo mu pravo da se tako ponaša cijelog svog života. To pravo mu dajemo tako da sebi damo prostor svoje vlastite tišine. Kada si ga damo, iz nje će nam doći i potreba da zaista BUDEMO sa svojim djetetom i ono će tada OSJEĆATI da ga volimo. Ono to sada ZNA, ali često NE OSJEĆA, jer od silne buke niti mi sami ne osjećamo sebe, pa kroz to niti ljubav. Ako ne osjećamo ljubav, ne možemo ju niti dati.
Stoga, budite u tišini, budite ono što jeste. Kroz tišinu osvijestite hram u sebi.