Kao mladi terapeut bavila sam se problemima klijenta. I ne samo klijenata. Gdje god bih išla, svuda sam vidjela ljude koji imaju problem i željela sam svima pomoći ili im ukazati na ono što bi moglo biti jednostavnije i bolje u njihovom životu.
Bila sam i tužna kad me ne bi shvatili ili kad bi tome pružali otpor. Svim srcem sam željela pomoći i mislila sam da je to ispravno.
Tada nisam razumjela da ako poštujemo ljude odustajanje od želje da im pomognemo i da ih spasimo je od presudne važnosti za kvalitetu njihovog i našeg života, kao i našeg odnosa.
Naime, ako gledamo na ljude kao da imaju problem, stavljamo se iznad njih, te sebi dajemo veću važnost. To je kršenje principa jednakosti. Naravno da kršenje tog principa kvari kvalitetu odnosa.
No, otvara se pitanje što učiniti glede klijenata koji dolaze do nas jer imaju problem i žele ga riješiti. Ključno u tome je ne baviti se njihovim problemima, nego rješenjima.
Važno je upitati se gdje klijent želi stići i što mu je potrebno da tamo stigne.
Problemi su bezuspješni pokušaji voljenja i zato je preusmjeriti ljubav koja odražava problem u pravcu njegovog rješenja, jedino što terapeut može učiniti.
Terapeut je onaj koji klijenta vraća u točku ljubavi, jer ista je ljubav koja drži problem i koja ga rješava. Kad nismo u ljubavi, onda smo u problemu.
Zato je terapeut osoba koja je razvila kapacitet voljenja, prije svega. Onoliko koliko si u stanju voljeti, toliko si u stanju iskru ljubavi potaknuti u drugom biću.
Kad se u biću zapali vatra ljubavi, ono nema problema, nego uživa u obilju ljubavi i veselja.
