Nećete mi vjerovati kada kažem da proteklih mjesec i više nisam imala vremena pola sata u komadu i miru u kojima bih pustila prstima da lete po tastaturi i da iscjeljuju moje misli. Pisanje je način kroz koji se najbolje povezujem sa sobom, no očito svemir smatra da trebam naći neki novi način, jer mi već dugo uskraćuje vrijeme za pisanje. Dobivam ga na kapaljku, no i na tome sam zahvalna, jer je užitak koje mi pisanje donosi još uvijek ogroman.
U tekstu koji ću za koji trenutak staviti kroz link, govorim o emocijama koje su me okupirale prethodnih dana. Nije mi bilo baš ugodno, ali sada kada je proces gotovo pri kraju, osjećam se kao da letim. I opet, ništa se bitno nije desilo izvana, nego iznutra. No, ionako samo nutarnji život živimo. Gdje god da odemo, uvijek samo sebe nosimo i ono što osjećamo unutar sebe i nema mira dok nismo u miru sa sobom.
O susjedovoj zelenijoj travi možete pročitati ovdje.