Nedavno sam bila na sistemskim konstelacijama sa ciljem rješavanja jedne svoje životne situacije koja mi se činila kaotičnom i nije mi se dalo čekati da se raspetlja sama od sebe u nekom svom ritmu, nego sam ju htjela brzinski skinuti sa dnevnog reda jer mi je dodijala. Zanimljivo je da sam imala ometače dolaska na konstelacije i to upravo one zbog kojih sam i dolazila. Začudila sam se kada je voditeljica postavila konstelaciju drugačije od onog kako sam ju sama zamislila, jer se nije bavila temom zbog koje sam došla, nego sa mnom, mojim bićem i željom moga srca. Konstelacija je zanimljiva forma u kojoj osoba koja ima određenu situaciju za koju želi dublji uvid kao režiser postavlja scenu, „glumce“ i radnju, te sjedi i promatra kako se odvija scenarij njenog života pred njezinim očima. Osobe koje sudjeluju u konstelaciji kao „glumci“ nemaju pojma u čijoj su koži i što predstavljaju, ništa ne znaju niti o režiseru (u ovom slučaju meni), niti ih zanima radnja. Moja je zadaća bila intuitivno odabrati osobe koje će predstavljati neke osobe iz mog života, smjestiti ih u prostor, sjesti sa strane i promatrati što se zbiva. Voditelj konstelacija vodi čitavu priču tako da „glumce“ potiče da izraze kako se osjećaju, što misle, te da učine što smatraju da treba. Zanimljivo je promatrati kako reprezentanti, iako ne znaju koga predstavljaju, sa nevjerojatnom preciznošću „skidaju“ geste osoba koje predstavljaju. Osoba koja je jučer glumila mene je imala potrebu za pivom, a inače ne pije pivu. Radilo se o muškoj osobi koja me poslije pitala da li volim piti pivo. Nije da sam luda za pivom, ali tijekom ljeta mi godi popiti čašicu s vremena na vrijeme. Haha. Razvoj situacije na sceni je bio kaotičan, taman kad sam pomislila da je sve jasno i da imam uvid, nešto bi se desilo što je pokvarilo shemu i dalo naslutiti da se u svemu tome skriva nešto dublje, ali je bilo vrlo teško naslutiti što bi to bilo. Kao što je kaos vladao u mom životu, tako je i konstelacija bila kaotična. Kroz nju se uglavnom provlačila sumnja, ogromna poput smrti, te veliki nedostatak vjere. Izgledalo je beznadno, kao da nema rješenja toj kaotičnosti. Niti sama ne znam kako se sve raspetljalo, ali kad je krenulo, bilo je moćno. Mislim da je raspetljavanje počelo sa trenutkom kada je voditeljica mene uključila u konstelaciju i tražila me da se suočim sa time što je prijetilo smrću i izazivalo neugodu. Za to nisam imala niti želje, niti volje, bila sam blokirana. Pokrenulo me to što mi je dozvolila mogućnost da sve prekinemo i da ne moram dalje, što mi je bilo neprihvatljivo, jer smo predaleko otišli. Nekako sam se natjerala okrenuti se i tada kao da se digao poklopac koji je spriječavao da se vidi i iznese smeće iz podruma mog života. Vrlo sam jasno vidjela i osvijestila situaciju sa svojih 3,5 godina kada mi se rodila sestra. Osjetila sam onaj isti očaj, osjećaj iznevjerenosti od strane moje mame, strah od napuštenosti, paniku da sam ostavljena i da je sa mnom gotovo, osjećaj nevoljenosti i nedostatnosti. Ukratko, osjećala sam se kao Pale sam na svijetu, kao da mi se izmaklo tlo pod nogama i kao da me netko gurnuo u provaliju i ja sam unezvjereno padala ne znajući hoću li preživjeti pad i želim li ga preživjeti, ali su me refleksi za životom tjerali da vrištim i da se borim za život. Tada sam se „emotivno smrznula“, postavila oko sebe zid ne dopuštajući nikome da mi se približi do mjere da bi me mogao opet tako povrijediti. Iako to nema veze sa realnošću, jer se u mom životu ništa nije promijenilo otkako mi se rodila sestra, mom tadašnjem malom umu to nije bilo jasno, on je reagirao nagonski i taj strah je bio toliko jak da je uzrokovao stres i veliki obrambeni mehanizam. Što je to ustvari napravilo u mom životu?!
Otkada znam za sebe imam potrebu za osloncem i uvijek sam ga tražila u nekome, bilo roditeljima, dečkima, mužu, poslodavcu, prijateljima, … međutim, život mi nije pružao oslonce, ili ako sam i mislila da ih imam, obično bi mi ih izmaknuo onda kada bi mi najviše trebali. Ustvari, ja nisam trebala oslonac drugih, nego sam trebala osjećaj oslonca u sebi samoj. Nikada nisam imala prilike osjetiti oslonac tijekom svog života, nisam imala to iskustvo i sve moje životne situacije su me vodile prema tome da se „nasučem“, da doživim puno takvih neoslanjajućih situacija, kako bih konačno popustila, predala se, prepustila se i konačno se suočila sa onom malenom Bojanom koja se sa 3,5 godine smrznula od straha da ju je njezina mama ostavila i da je izgubila oslonac svog života. Čitav život sam čeznula za tim osjećajem, ali sam ga tražila na krivim mjestima i u krivim osobama. To je oduvijek bilo tu, u meni, jedino što taj dio mene nije imao priliku odrasti, nego je ostao na onom istom mjestu i u onom istom obliku kako sam ga i ostavila smrznuvši se od straha prije 40 godina.
Nakon toliko godina sam isplakala suze koje nisam imala prilike onda isplakati, bile su to suze očaja i olakšanja. U jednom momentu sam shvatila da sam taj isti obrazac ponovila i sa svojom starijom kćerkom. Nije to bilo namjerno, nego drugačije nisam znala, bila sam uvjetovana svojim obrascem. U konstelaciji se pojavila i ona u vidu jedne drage žene. Obje smo plakale, a ja sam imala osjećaj da plačem sa svojom kćerkom, da komuniciramo srcem i da se otapaju emotivne barijere koje su bile nesvjesno postavljene između nas dvije. Grlila sam ju srcem i dušom i znala da je to riješeno, da odsada između nas teče energija ljubavi i slobodnog izričaja iste. Osjetila sam potrebu da nam se pridruži i moja mama, da stane iza nas, da mi „čuva leđa“. Koji je to bio osjećaj kada mi je osoba koja je predstavljala moju majku stavila ruke na leđa i kad sam se sa punim povjerenjem oslonila na njih. Osjetila sam sigurnost, toplinu, ljubav i povjerenje. Zamislila sam sebe kako se meškoljim u toploj dekici i zadovoljno tonem u san. Osjetila sam osjećaj potpore, konačno nisam bila sama i prepuštena sama sebi. Ono što sam tako dugo tražila sam konačno iskustila, odrasla sam unutar sebe.
Još dugo u noć nakon konstelacija sam se osjećala sigurnom i beskrajno sretnom. Znala sam da sam riješila nešto što mi je bilo beskrajno važno i što mi je nedostajalo u životu.
Kroz to sam dobila osjećaj da nema problema ili situacije koju ne mogu riješiti i da mi nitko niti ne treba da to riješim, jer sve što mi treba je već u meni, sva potpora koja mi treba je uvijek tu. Odrasla sam i prihvaćam to. Ono malo i uplašeno dijete u meni je postalo zrela, zadovoljna i sigurna žena.
Što se desilo potom? Odmah drugi dan sam nazvala mamu da je pitam kako se osjeća. Zanimljivo je da smo načele temu mog potencijalnog preseljenja na što je ona komentirala da se ne trebam ničega bojati, da su oni uvijek tu za mene i da kakva bi to majka bila da ostavi svoje dijete u nevolji. Zanimljivo, kao da je znala što se dešavalo u meni, a pojma ustvari imala nije. Svi smo mi energija i svi smo tu jedni zbog drugih, naše duše imaju dogovore i ništa nije slučajno. Sve nečemu služi ma koliko god bolno bilo. Ja sam htjela riješiti vanjski kaos mog života i dobila kroz to priliku riješiti unutarnji kaos kroz more toplih suza. Moj dragi Osho mi već danima izvlači karte suza, sad mi je jasno i zašto.