Jučer i danas moje kćerke imaju rođendane. Njihovi rođendani me uvijek učine nostalgičnom i duboko radosnom što su došle u moj život. Podsjeti me to i na način kako su neobično došle na svijet, u žargonu bi se reklo „slučajno“. Čudno je to da život može nastati iz slučaja, kao da slučaja uopće ima. Kada je duši vrijeme da se utjelovi ona će uvijek naći način da to učini.
Imam jednu prijateljicu koja je začela svoje 4. dijete tijekom reiki tretmana,
isto „slučajno“. Sjećam se kako smo sjedile uz kavu dok je zabrinuto pokušavala odlučiti što učiniti jer nije bilo razborito imati još jedno dijete, svi su bili protiv, osim što je ona duboko u sebi htjela to dijete. Danas je to divna beba, prava sreća u obitelji, mali Buda, utjelovljenje dubokog znanja.
Jučer sam gledala svoje kćerke kako zajedno pušu u svoje rođendanske sviječice. Mala glava pored velike glave, male ručice pored velikih ruku, dva radosna osmijeha i jedno veliko pripadanje. Pitala sam se kako sam mogla prepustiti slučaju njihovo nastajanje i kako sam ikada mogla pomisliti da nije pravo vrijeme da dođu na svijet.
Vratilo me to 18 godina unazad, bila je jesen, dani su bili sve kraći, a moje raspoloženje sve turobnije, jesen me oduvijek podsjećala na smrt. Bila sam umorna, što mi je godilo, jer sam ionako tražila razloge da ne moram o ničemu misliti. Osim što me jesen deprimirala, razmišljala sam i o odlasku od partnera jer je svakim danom bilo sve jasnije da veza nema smisla. Početkom toga ljeta imala sam namjerni pobačaj, on nije želio dijete, a ja nisam imala hrabrosti biti samohrana majka. Našla sam izgovor u tome što sam na početku trudnoće pila kontraindicirani antibiotik, no niti ta činjenica nije mogla umanjiti moj osjećaj krivice i žaljenja kroz koji sam prolazila nakon što je sve bilo gotovo. Čitavo ljeto sam imala napadaje gušenja, a prolazila sam i kroz intimnu dramu jer nisam imala snage ostaviti partnera, a duboko sam zamjerala i sebi i njemu na učinjenom. Lažno sam se uvjeravala da nisam imala drugog izbora, jer se nisam mogla vratiti roditeljima, a novaca za samostalan život sa djetetom nisam imala, jer sam radila u njegovoj firmi i od njega ovisila. Osjećala sam se kao pred zidom, naprosto nisam vidjela izlaz, zato sam se valjda i gušila. Pala sam u apatiju, to je valjda bio moj način obrane od patnje i straha od bilo kakvih odluka koje sam znala da trebam donijeti. U takvom stanju sam ostala trudna sa svojom starijom kćerkom i iako totalno glupo zvuči, zaista ne znam niti kada, niti kako, jer smo se čitavo vrijeme čuvali, a i odnosi su nam bilo toliko nategnuti da se čak niti ne sjećam da je seksa i bilo. No, kako god bilo, ja čak nisam niti primijetila da mi je izostala menstruacija, niti sam umor pripisivala trudnoći. Brinulo me što mi je stalno mučno, no čak niti tada mi nije palo napamet da bih mogla biti trudna. Ujesen sam se morala javiti svom ginekologu na pregled nakon pobačaja, te čak niti tamo mi nije ništa zazvonilo u glavi kad sam rekla da još nisam dobila menstruaciju. Sjećam se da sam ležala na stolu kad mi je rekao da bi volio napraviti ultrazvuk jer sam po njemu trudna između 8 i 10 tjedana. Bila sam toliko šokirana da me samo strogo pogledao i rekao da na njega ne računam ako mislim napraviti još jedan pobačaj. Posramila sam se, osjećala sam se ko zadnja jadnica i luzer, no istog trena sam znala da to dijete ostaje, bez obzira na cijenu. Rodila se 20.06. u 15.10 sati. Moj svekar, koji je umro 20 godina prije nego sam upoznala supruga je umro 20.tog dana u mjesecu u 15.10 sati. Slučajnost ili ne, nije bitno, no moja je kćerka mene odabrala, došla je u skladu sa svojim planom. Jučer sam je gledala i po tko zna koji put osjetila zahvalnost što me odabrala, što je došla i što me svojim postojanjem promijenila. Od malena me učila strpljivosti, prihvaćanju života i različitosti. Danas je to divna mlada žena, napunila je 17 godina, sigurna je u sebe, zna što hoće i prema tome putuje. Emotivna je i topla, samostalna, pouzdana, iskrena i duboko privržena. Ona odmalena zna što hoće i ne pristaje na kompromise. Oduvijek mi se činila preradikalnom, no danas vidim da time izaziva poštovanje kod ljudi. Kod nje je NE – NE, a DA je neupitno. Prije nekoliko mjeseci su u školi imali zadatak napisati dobre i loše strane svojih razrednih prijatelja, sjećam se kako je došla kući i rekla mi da jedina ona nije dobila niti jedan loš komentar i sa koliko je nevjerice i sreće čitala sve pozitivne komentare kojom su je opisali kolege. Ona je zaista posebna, ne zato što je moje dijete, nego zato što je stara duša puna znanja koja joj dolaze sa lakoćom i što je svakim danom sve svjesnija da ih ima, te se sa odgovornošću odnosi prema njima.
Mlađa kćerka je drugi slučaj, mada je i njezin nastanak bio „slučajan“. Imala sam začepljene jajovode i šanse za začeče prirodnim putem nije bilo. Krajem ljeta sam inicirana u reiki prvog stupnja i u tom mjesecu sam neplanirano ostala trudna. U to vrijeme sam promijenila posao, prihvatila sam odgovornu funkciju koja je iziskivala puno rada i vremena provedenog na poslu. Reiki jedinica poslaguje čovjeka na fizičkom nivou, tako je valjda i mene posložilo pa je oplođeno jajašce pronašlo svoj put u život. Ništa ne sluteći nakon dvomjesečno izostale menstruacije otišla sam kod doktorice po tablete koje bi pokrenule proces za koji sam pretpostavljala da se obustavio zbog velikog stresa i pritiska na novom poslu. Na pitanje jesam li možda trudna sam bez ikakvih dvoumljenja odgovorila da nema teorije i bila nervozna što mi doktorica krade vrijeme i želi to provjeriti testom. Pozitivan test je bio kao san, uopće se ne sjećam kako sam se osjećala, taj trenutak je sve prestalo postojati. Kao robot sam hodala putem prema kući ne vjerujući što sam čula. Nisam nikome ništa govorila jer nisam vjerovala da je to istina. Nakon nekoliko dana kad mi se sve sleglo otišla sam napraviti novi test ne bih li potvrdila sama sebi da to nije moguće. Naravno da je test bio pozitivan. Sjedila sam u autu sa rezultatima testa u ruci i po prvi puta se pitala što osjećam i želim. Do tada se to uopće nisam pitala, koliko mi je sve to bilo nevjerojatno. Nisam si stigla niti postaviti pitanje, kad sam čula odgovor svog bića koje je u sebi vrištalo od sreće. Od trenutka kad sam si postavila to pitanje pa do današnjeg dana osjećam euforiju zbog tog djeteta, silnu ljubav i zahvalnost što je odlučila utjeloviti se u mom tijelu. To je bila ljubav na prvo pitanje. Uživala sam u trudnoći punim plućima, osjećala ju kako raste i znala da će biti posebna. I zaista je. I ona je stara duša, no potpuno različita od starije kćerke. Koliko je starija svoja i drži do svojih principa, toliko je mlađa prilagodljiva i čini se potpuno bez principa. Ona je kao mačka, uvijek i svuda joj je dobro, svemu se prilagodi, umiljata je ili grebe kad joj paše, svi ju maze i dive joj se, a ona samo trepće okicama i pita „a zašto meni svi govore da sam slatka“. Ona manipulira ljudima na način da su drugi sretni što su izmanipulirani. Ona je životna, radosna, zaigrana i za razliku od starije neodgovorna. Uprkos svemu tome, duboko je duhovna, naprosto ima u sebi odgovore i živi prema njima, duboko ih je svjesna na nesvjesni način. Od nje učim prihvaćati život kao igru, bezbrižno se igrati i kad se sve ruši. Na početku se to činilo teško, danas je zabavno. Da nije bilo nje, možda mene danas ne bi bilo, došla je u pravo vrijeme da me nauči opuštanju. I otpuštanju.
I tako ja imam dva „slučaja“. I one imaju mene. Izabrale smo se. I to sve znamo. Jučer kad su puhnule svječice na svojoj zajedničkoj torti su me pogledale. Bila je to sekunda, no obje su me pogledale u isto vrijeme istim pogledom kojim sam ja njih gledala. Pogledom prepoznavanja. Slučaja nema, čak i kada mislimo da se drugačije nešto ne može objasniti. Uvijek je sve upravo onako kako treba biti, na nama je samo da se prepustimo životu sa potpunim povjerenjem, jer on radi za nas prema planu kojeg smo prije nego smo se rodili dogovorili sa njime. Cure, sretan vam rođendan. Vaša mama.
Pišite i Vi o svojim iskustvima vezanim uz svoju djecu, zanima me imate li osjećaj da se poznajete sa njima oduvijek.