Prošli tjedan sam bila na prodajnoj konferenciji i edukaciji za centralni dio Evrope na kojoj nas je bilo 40tak. Kompanija koja je to organizirala nije štedila na nama i sigurno im je bilo u interesu da nam bude korisno, ugodno i lijepo. Za destinaciju su izabrali Cipar, na što čovjek nema što za prigovoriti, ako gledamo brojne turističke kataloge ili ponude. Cipar sigurno nije destinacija koju čovjek ne bi volio vidjeti. Na Cipru sam ljetovala prije nekoliko godina, no tada sam imala malu bebu i mislila sam da su moji loši utisci vezani uz neprospavane noći i dnevnu jurnjavu za djetetom uz koju nije ostajalo previše vremena za razgledavanje prirodnih ljepota. Iz tog razloga sam se veselila ponovno doći tamo i stvoriti novi dojam o nečem što je toliko isfurano. Međutim, prvi dojam od prije nekoliko godina je bio ispravan, Cipar svakako nije destinacija koju bih nekome preporučila za ljetovanje ili za boravak dulji od 2-3 dana. Nije da se nema baš ništa za vidjeti, ali kada čovjek dolazi iz zemlje kao što je Hrvatska, tada je Cipar apsolutno neinteresantan, jer u odnosu na naše prirodne ljepote, on doista nema što za ponuditi. Istina, hotel je bio fenomenalan, usluga još bolja, međutim cijene su astronomski visoke, hrana je bezukusna, a od prirodnih ljepota nema niti Lj, sve je opustošilo sunce, a i da nije, od vlage se vani ne može disati. Pišem to zato što je Cipar isfurana destinacija, za razliku od Hrvatske, u koju dolazi siromašnija klijentela koja nema drugog izbora. Ne može čovjek ne pitati se što mi Hrvati radimo krivo, kada se zna da smo domoljubi, na koncu konca, vodili smo domoljubni rat, krvavo smo branili svoju domovinu, a ustvari ne znamo što bismo sa njome. Toliko nam je „draga“ da ju ne znamo ponuditi drugome da u njoj uživa i da u njoj potroši. Zamislite da se tako ponašamo prema djetetu kao što se ponašamo prema Hrvatskoj, kakvo bi to dijete postalo i što bi ljudi koji bi ga gledali o njemu mislili.
Cipranin koji nas je ugostio i koji se bavi istim poslom kao i sve ostale kompanije prisutne na seminaru, radi 3 puta veći promet od bilo koje zemlje iz regije, a dio tržišta koji on obrađuje ima svega 700.000 ljudi. Ne može čovjek ne posramiti se i zapitati što svi mi radimo krivo. I tu dolazimo na ono o čemu sam htjela pisati. Sve počinje i završava na pojedincu, na tome koliko je on dobro sam sa sobom, koliko voli sam sebe, koliko je siguran u sebe, zna što želi i kuda ide. Takav pojedinac živi sebe u potpunosti, bez straha i bez kalkulacija, ide kroz život otvorena srca i uma, i kao takav je USPJEŠAN.
Naziv seminara je bio YES, WE CAN SELL. Čitava 3 dana seminara vrsni i vrlo skupi edukator je pričao o tome da sve počinje i završava sa pojedincem i njegovim pristupom prema životu. Imala sam osjećaj da nisam na konferenciji i seminaru prodaje, već da sam na jednoj od brojnih duhovnih radionica koje sam pohađala posljednjih godina. Sve ono što sam ja ikad čula i naučila, sve ono što ja govorim svojim klijentima, je taj čovjek govorio nama. Slušala sam ga i duboko u sebi bila sretna što sve više ljudi vidi OSNOVU svega, što je to postala tema skupih i profesionalnih seminara, što se sve više shvaća da svijet može biti toliko uspješan, lijep, radostan, strastven, zadovoljan, zdrav, profitabilan,…. koliko je takav svaki pojedinac koji u njemu živi.
Cipranin koji nas je ugostio je na svaku večeru došao sa cijelom svojom obitelji, upoznao nas je sa svojom suprugom, djecom, majkom, ocem i sestrama. Svi rade u firmi, jer to je obiteljska firma. Osnovao ju je otac prije 48 godina, a sin je nastavio. Iako mu je otac postavio stabilnu firmu, njegov sin nije postao član uprave čim je počeo raditi, kao što je slučaj u većini hrvatskih poduzeća, nego je prvih 8 godina vozio kombi i obilazio kao putnik najmanja i najjadnija prodajna mjesta koja nitko drugi nije htio raditi. Tako je ispekao zanat i danas može razumjeti kako se osjeća „najmanji“ čovjek u kompaniji. On nema samo 63 zaposlenika koji su mu na platnoj listi, nego kroz svoj pristup njihovim obiteljima, za njega radi četa od minimalno 63 obitelji, tako da iz srca prenose pozitivnu vibru o njegovoj firmi i proizvodima koje on distribuira. Ne može se desiti da ne zna rođendan bilo kojeg člana obitelji bilo kojeg njegovog radnika, važan ispit, krštenje, krizmu,…. a da on ne čestita ili na neki drugi način ne obilježi taj događaj. On svoje djelatnike okuplja nekoliko puta godišnje, zajedno sa njihovim obiteljima, na raznoraznim večerama ili nekim drugim druženjima. Tamo su svi jedna velika obitelj. Tamo svi dišu za sve i to se vidi. Taj čovjek odiše životnom strašću štogod da radi, naprosto ga je puna prostorija, meni kao reiki majstoru je odmah bilo jasno da su mu sve čakre harmonične, da je on fenomenalno posložen i dobro sam sa sobom. Gledala sam ga 4 dana jer je jedan od rijetkih ljudi koje sam imala prilike upoznati u posljednje vrijeme a da osjećam i znam da je svoj i posložen. Zanimalo me kako se ponaša u raznim situacijama, da vidim je li vjerodostojan uvijek i svuda, ili samo u određenim situacijama. Bili smo na nekoliko večera, na svakoj je sjedio pored svoje supruge i tretirao ju sa poštovanjem, nije se upucavao drugim ženama, napio ko majka (iako je pio), bio je ponosan na svoju djecu, obazriv prema svojim roditeljima, vrlo ugodan domaćin, sa svakim od nas je pronašao temu za razgovor, odličan organizator, … u neugodnim situacijama je odmah zauzeo stav u kojem se postavio sa solucijom rješenja, ne baveći se analizom problema. Izgledom je klasičan cipranin, mali, debeli, proćelavi, sa velikim nosom, reklo bi se u blažoj verziji ništa posebno. Međutim, čovjek je poseban zato što je svoj. I ne samo meni, kojoj je bio zanimljiv zato što je ja bavim ljudima i njihovim ponašanjem, nego apsolutno svima. Svi su u njemu prepoznali „THE ČOVJEKA“.
Kad znamo da možemo prepoznati samo ono što MI VEĆ JESMO, pitam se koliko su ljudi nesvjesni sebe i svojih potencijala, koliko su nas zatrovali strahovima, ovisnostima, normama, … koliko su ugušili ŽIVOTNU STRAST u nama i od nas napravili marionete kojima se lako upravlja. U ime profita i moći nekolicine. Da to sve nema svrhe i smisla, bilo bi žalosno. Ovako, iz perspektive ovog seminara, te upoznavši tog čovjeka, vidjevši još jednom Cipar koji nudi NIŠTA kao SVE, osjećam sreću što znam koliko Hrvatska ima potencijala, koliko naši ljudi imaju potencijala, koliko je život i svijet općenito pun potencijala i da je jedino što trebamo napraviti OSVIJESTITI GA, odnosno OSVIJESTITI SEBE.
A za to nije potrebno NIŠTA. Osim DISATI i BITI OVDJE I SADA.
Fascinantno je koliko nam svaka životna situacija govori upravo jedno te isto. BUDIMO SVOJI. BUDIMO U TRENUTKU. DIŠIMO. TO JE KLJUČ ZA SRETAN, MIRAN I ISPUNJEN ŽIVOT.
Fascinantno je koliko to uvijek ispočetka nismo spremni čuti i prihvatiti kao jedino moguće rješenje. Vjerojatno zato što je previše jednostavno, a naš je um naučio da život i sve u njemu mora biti komplicirano da bi bilo vrijedno živjeti. Jednostavnost nije na cijeni. Kao što istinske životne vrijednosti nisu na cijeni. A tko je postavio vrijednosti i cijene? Može li to učiniti onaj tko IMA I TKO JE SVE?!!!