Jučer sam dobila jedno krasno inspirativno pismo koje želim, uz dozvolu pisca, podijeliti sa vama:
Vani pada snijeg. Počeo je još jučer, u nedjelju. Probijam se kroz snježne nanose boreći se s bljuzgavim preprekama, klizavim puteljcima i visokim, mokrim snijegom. Ipak, sve je nekako drugačije. Sve djeluje svečano. Mir , bjelina i čistoća koje nosi snijeg donosi spokoj i ljudima. Ili samo nekima?
Gledam oko sebe. Neki psujući, u bijesu, čiste snijeg sa svojih automobila. Jedan sa komadom starog stripa i polovicom rukava pokušava očistiti 50 cm snježnog oklopa. Drugu, smrznutu ruku bez rukavice drži u džepu. Nekoliko metara dalje, jedan lik turira auto do iznemoglosti a ovaj se pak ne želi pokrenuti. Bezobrazni jedan motor. I bezobrazni kotači. I glupi snijeg. Lik i dalje pritišće gas, auto vrišti ali ne ide ni pedlja. Iz inata. Lik i dalje mrcvari motor sjedeći u autu zabundan, crven u licu od bijesa. Ne pada mu napamet da izađe van i malo otkopa prednje kotače kako bi sa auto pokrenuo. Hodam dalje. Djeca oko mene veselo gackaju po tragovima guma jer nogostupi nisu prohodni. I smišljavaju igru skačući s jedne na drugu stranu. Sve ih to jako zabavlja. Ne prigovaraju visokom snijegu, zimskoj službi, autima koji povremeno prođu. Djeluju sretno. Hodam dalje. Ugledam susjeda koji umorno čisti svoj drugi auto. A zašto drugi auto, susjed, nije li Vam to previše? „Pa…žena mora malu odvesti u vrtić“. A žena inače ne radi i ništa se ne bi dogodilo da taj dan curica ne ode u vrtić. Sad se sve više čudim.
Toliko toga sam spoznala tog snježnog dana prošavši samo pola snježnih kilometara. I čudim se kako se ljudi ne žele prilagoditi, promijeniti svoje svakodnevne obrasce kad se promijeni nešto oko njih. I dalje forsiraju na odvođenju djeteta u vrtić iako bi i za mamu i za dijete bilo lakše i ležernije da su ostale doma i čuvale jedna drugu; i dalje siluju automobil umjesto da otvore vrata, uzmu lopatu i oslobode prednje kotače; i dalje se prave da se ništa nije promijenilo i ignoriraju pola metra snijega čisteći auto golom rukom i ostatkom stripa; i dalje se prave da nije pao snijeg kukajući što moraju pješačiti po snijegu istovremeno psujući tramvaje i autobuse. Jedino djeca, bez očekivanja, uživaju u sadašnjem trenutku. I ništa im nije katastrofa, i ni na koga nisu bijesna.
Slični obrasci se ponavljaju i kad se ljudi razbole. Jedni bijesne što su bolesni kriveći sve oko sebe za bolest. Drugi, znaju da su bolesni ali usprkos svemu ne mijenjaju svoje životne navike. Nastavljaju dalje tvrdoglavo ko magarci, dok ih tijelo ne izda. Treći, očekuju od liječnika da ih izliječi ne mijenjajući ništa u svom životu. Ako se bolest ne povuče, bijesne na doktore i sve kojima su dali svoje zdravlje u ruke. Da, dobro ste pročitali. Ljudi često daju svoje zdravlje „nekome u ruke“ jer smatraju da bolest nije njihov problem. I očekuju da im doktori vrate tijelo „kad ga poprave“. A neki, usprkos što im bolest dolazi kao znak upozorenja, i dalje nastavljaju živjeti u istim obiteljskim obrascima“žrtvujući se“ za obitelj, partnera, djecu ili posao.
A vi? Koji je vaš stil? Pogledajte kroz prozor pa se sjetite što ste radili i kako ste se osjećali kad je pao snijeg. Jeste li ga prihvatili kao bezbrižno dijete?
Na kraju, želim reći da se sve može promijeniti pa i pristup zdravlju, bolesti i snijegu. Jer kao što je i zima sa snijegom dio prirodnih procesa, tako je i bolest dio prirodnih znakova koji nam pokazuju da smo izgubili ravnotežu i životno zadovoljstvo. I da je vrijeme za promjenu.