Ovih dana mi je um toliko prazan da nemam inspiracije za pisanjem. Kao da je sve jasno i da se nema više što reći. S jedne strane divan osjećaj, nema želja, nema potreba, nema sumnje, dileme, krivice, osjećaja manje vrijednosti, uzbuđenja, očekivanja,…. prisutno je samo ono što je i plovim iz trenutka u trenutak. S druge strane, čudno je, nije uobičajeno, kao da nešto fali. Očito smo navikli kroz život nositi breme iluzija i navikli smo na šumove vlastitih misli pa nam to fali kada spontano odemo u predjele gdje biva naša duša i boravi tišina.
Konzultirala sam Osho karte trebam li uopće pisati i o čemu? Osho kaže da pišem o PROJEKCIJAMA.
Jedan pasus opisa karte projekcije kaže: „Svi mi se često uhvatimo u naše vlastite projekcije vezane uz ljude i situacije koje nas okružuju. Projekcija može biti i božanska i vražja, ugodna ili uznemiravajuća, ali bez obzira kakva je, ona je ipak samo projekcija – oblak koji nam smeta da vidimo realnost kakva zaista je. Kada spoznate da imate mišljenje o nekome, pitajte se nije li to mišljenje o vama samima, da li je vaša vizija čista ili zamagljena onim što želite vidjeti.“
Kuća u kojoj živim ima posebnu vibraciju, svi se stanari odlično slažu i kao da smo jedna velika obitelj, brinemo jedni o drugima. Ispod nas živi žena koja je doselila u Hrvatsku iz Njemačke sa željom da ovdje stvori novi život. Njezin sin ide sa mojom mlađom kćerkom u razred i njih dvoje su kao braća, čak i izgledaju slično. Ona je hrabro ostavila jedan život iza sebe i svakodnevno se suočava sa svim problemima koji su neminovni kada se u ovo doba recesije pokreće vlastiti posao u zemlji koja je za nju strana zemlja, o kojoj ne zna previše i ne razumije mentalitet, ali niti stvarni domet recesije. Ima dana kada od svega želi dići ruke, ali onda dođe u našu čarobnu kuću, pozvoni mi na vrata, podijeli sa mnom svoj dan i opet sve bude puno lakše i ljepše. Njezina glavna „vadilica“ kada sve krene nizbrdo je da ju Bog ne bi poslao ovdje da joj tu nije mjesto, da ne bi našla takvu divnu kuću i susjede, da ne bi njezin jedinac našao „sestricu“, … da je sve to što se dešava samo još jedna situacija u nizu i da ona zna da će se već nekako riješiti. I uvijek se riješi. U ovih godinu dana je bila u podosta zaista „nerješivih“ situacija, doslovce pred zidom, no uvijek se nešto desilo u zadnji tren, apsolutno i potpuno nepredviđeno, što joj je pomoglo da nastavi dalje. Ključ je u tome da ona silno vjeruje u svoj san, da ima jasne ciljeve i kad je u miru oko toga, onda sve ide lako. Čim posumnja i počne slušati i gledati što se dešava oko nje, sve se zakomplicira. I stalno ispočetka uči istu lekciju, vjerovati sebi, pitati samu sebe što zaista želi, zašto to želi i što je ona u odnosu na tu situaciju.
Netko bi rekao da je njezin san projekcija. Ja kažem da je sve ovo što se dešava i ometa ga projekcija, a da je san nešto kroz što ona uči vjerovati sebi u potpunosti.
Što su naše uobičajene projekcije? Koliko ih uopće imamo tijekom samo jednog dana, da ne govorim tjedna, mjeseca, godine, …. života? Mnogima život prođe u projekcijama, a da niti jedan jedini dan nisu živjeli svoju čistu istinu. Život bez projekcija se čini čak gotovo nemogućim, teško je uopće prihvatiti taj stupanj mira i tišine koji nastaje kada one nestanu. Tada se kao meni sada čini kao da je sve stalo, kao da se ništa ne dešava, kao da nemam što reći, o čemu pričati,… kao da ništa ne moram. To izgleda strašno, kako ništa ne morati ili ne željeti?! Hoću li nestati kada ostane ništa? Podsjetilo me to na jednu meni dragu osobicu koja mi je neki dan rekla da joj se čini da već dugo hibernira. Ona je u doticaju sa svojim bićem i dušom, a čini joj se da hibernira, jer se ništa ne dešava, ništa ju ne nosi na sve strane, oko ničega se ne mora boriti, za ništa brinuti, o ničemu pretjerano razmišljati, sve ide od sebe, sponatno i lako, kao da nje u svemu tome i ne treba. Razumijem ju i bolje nego što misli, često sam se dosada tako osjećala, a i sada kada razumijem što mi se dešava se još uvijek ne nosim najbolje sa svojim „periodima hibernacije“, tišine, perioda bez projekcija.
Eto, Osho je pisao za mene, ja čak niti ne znam o čemu sam pisala, napravila sam pokus, pustila da prsti sami tipkaju ono što im dođe. Neću ni pročitati, poslati ću. Uvijek je onako kako treba biti, samo se tome treba prepustiti.