Moram sa vama podijeliti jednu temu koja me „trese“ već neko vrijeme, ali joj nisam puštala da se razmaše do kraja jer nisam bila spremna doista je i riješiti. Radi se o smrti. Tema se aktualizirala preranom smrću moje prijateljice prije nešto manje od mjesec dana i u meni probudila nikad riješene traume. U dobi od 6 godina izgubila sam bratića, 2 godine starijeg od sebe. Poginuo je iznenada dok se spokojno vozio na biciklu. On je bio moj heroj i koliko god bila malena, trauma koju je izazvao njegov lik na odru u mrtvačnici je obilježila čitav moj život i odnos prema smrti i umiranju. Ne bojim se smrti, ali se bojim umiranja, posebno onog u mukama. Ne bojim se smrti, ali se bojim mraka, lijesa i mrtvačnice. Pomisao da bi me mrtvu mogli zatvoriti u mrtvačnicu na Mirogoju i ostaviti samu u mraku u meni izaziva jezu neviđenih razmjera. Čak se niti zmija toliko ne bojim. Iracionalni je to strah i uvijek ga stavljam pod tepih, ali očito je došlo vrijeme da ga riješim.
Želim sa vama podijeliti kako to rješavanje ide kod mene, zbog toga da vidite kako život i proces radi za nas. Sve traje nešto manje od mjesec dana kada sam ponovno osvijestila strah. Ovoga puta ga nisam mogla zatomiti, mada sam pokušala, i ispričala sam o njemu suprugu i grupi predragih žena iz Posta na negativizam, sa kojima se virtualno družim od ovogodišnje korizme. Kada se nešto izrekne i napiše, više nema nazad, jer tada to život preuzima u svoje ruke.
U Zagrebu sam otišla kod svoje drage prijateljice homeopatice koja radi i biorezonancu i ispričala sam joj „slučajno“ za svoj strah. Odredila mi je terapiju Stramoniuma kako bi on pogurao moj strah u smjeru otpuštanja, no još ju ne mogu piti jer smo prvo krenule sa rješavanjem problema mog lijevog bubrega koji me bolio nekoliko tjedana. Naime, bol u bubregu je odraz onoga što se kuhalo u meni i što sam riješila tijekom radionice u Gorskom Kotaru (strah od potpunog predavanja u partnerstvu). Nema bolova bez razloga i kad to naučimo, znamo lakše rješavati stvarne probleme svog života. Dakle, Stramonium još nisam popila, no kao što sam već nekoliko puta rekla, život sam ubrzava procese, pa mi on možda na kraju neće niti trebati.
Nakon radionice u Gorskom Kotaru, na kojoj se nije spominjala tema smrti, ali se jedan dio nje održavao na Matić poljani, predivnom i smirenom energetskom mjestu, uprkos tome što se tamo tijekom 2. svjetskog rata smrznulo 49 partizana, krenuli su smrtni slučajevi ili priče oko njih kod mene i kod nekih članica radionice. To je toliko izraženo, da postaje sumanuto. Ne bih sada pisala o detaljima, no toliko je nevjerojatno i ogromno, da potpuno okupira misli. Čisto primjera radi, danas mi prijateljica piše poruku da se upravo vraća sa sprovoda, a druga, sa kojom se nisam čula mjesec dana šalje poruku „žao mi je zbog tvog gubitka,….“ koja me stiltala, jer osobno nisam imala nikakav gubitak ovih dana. Ostala sam toliko zatečena njezinom porukom da sam je pitala na što točno misli i je li pogrešno poslala poruku. No, poruka je bila za mene, a svemir se stvarno poigrao njome. Naime, kako je moja zadnja poruka upućena njoj prije njezinog puta u Australiju bila o smrti moje prijateljice, ona se tek sada na nju referirala. Nije li to čudesno. Smrt prijateljice je pokrenula proces, a očito se njome sve i završava.
Navodim vam i isječak pisma jedne članice radionice, kako biste osjetili prizvuk i ton komunikacije i kako ustvari na divan način rješavamo naše teme.
„Od kad smo se vratile iz Gorskog Kotara stalno se provlači smrt u razgovorima.
Ja sam se upravo vratila sa jednog sprovoda.
Pitam se zašto tako teško doživljavamo smrti i odlazak bliskih ljudi. Nemamo dovoljno znanja, ali i kad ga imamo, opet je teško. Smrt je dio života. Svakog dana nešto u nama umire i nešto se rađa ali u trenutcima kad odlaze ljudi na koje se oslanjamo, na koje računamo, u koje projiciramo svoje želje, to je tako teško. Da li njihovim umiranjem dijelom i mi umiremo? Često kad odu više sebe ne vidimo onakvima kakvi smo bili do tada, ožive sjećanja i strahovi od budućnosti. Od kuda sve to kad smo svi svemrski putnici koji se samo susrećemo na svojim putovanjima?! „
I za kraj, u trenutku dok pišem ovaj tekst dolazi mi mail, a u njemu slijedeća poruka. Svakako je otvorite i pogledajte, jer to je poruka svemira, to je način na koji svemir kaže da je proces pri kraju i da se opustim. U poruci je i divan kratki filmić, doista ga vrijedi pogledati.
http://atma.hr/allan-watts-prihvacanje-smrti/
Nije li život divan i nisu li procesi, kada smo na njih spremni, ustvari jednostavni i maksimalno podržani?! Ne trebamo se bojati procesa, jer nikada nas neće, ako živimo svjesno, zateći više od onoga što možemo podnijeti. Naše je samo da osvijestimo i što je moguće više živimo svjesno, a ostalo će oni koji bolje znaju, naši Anđeli i vodići, napraviti za nas.