Danas je dan na koji sam prije 5 godina napipala izraslinu ispod lijeve dojke. Nakon godišnjeg sam sjedila sa sestrom u dnevnoj sobi pričajući o svemu i svačemu jer se nismo dugo vidjele i u jednom trenu sam mahinalno posegnula na bolno mjesto i ostala zatečena veličinom izrasline. Vjerojatno je moje lice očitavalo sve osjećaje koji su mi se rojili glavom jer je sestra prestala pričati i tihim glasom me pitala što mi se desilo…. U roku tjedan dana sam operirana, a rujan ću osim po tome pamtiti i po prvoj kemoterapiji i suočavanju sa životno ugrožavajućim strahom koji nije bio strah zbog straha, nego je smrt vrlo glasno kucala mojim vratima.
Tada nisam razmišljala o tome kako će izgledati taj isti dan 5 godina kasnije, niti me bilo briga za bilo kakve simbolike, ali jutros mi je palo napamet kako je simbolički da je u tom trenu kada sam napipala izraslinu sa mnom bila moja sestra. Tada je to bila jedina osoba u mom životu na koju sam računala, kojoj sam mogla sve reći i uz nju biti ono što jesam.
Jučer me ponovno zvala, nismo se čule neko vrijeme. Niti ona niti ja se nismo sjetile „godišnjice“, no pričale smo o nekim duhovnim stvarima, što je rijetkost kod nas, jer ona je osoba koja nema toliku potrebu za „letenjem“, puno se bolje osjeća kada je čvrsto na zemlji. Prije nekoliko mjeseci sam je inicirala u reiki, koristi ga za osobne potrebe, ali vjerujem da ne vjeruje pretjerano u njega i da ga ne koristi prečesto. Jučer je reiki bio „na tapeti“, jer sam joj pričala nešto što me se jako dojmilo.
Starija kćerka obožava konje i jaše od svoje 9. godine. Svakodnevno timari 18 konja, te ih većinu razjaše. Iako joj je kući teško oprati suđe, u štali s ljubavlju čisti kakice, raznosi sijeno i tovari slamu. Jako je osjetljiva na mirise, ali štala joj miriši bolje od bilo kakvog parfema. Tijekom mog liječenja, zabranila mi je dolazak na hipodrom, rekla je da je to jedino mjesto na kojem se osjeća dobro i da ne želi da joj svojim dolaskom „uništim“ tu oazu mira. Iako je to bilo bolno čuti, shvatila sam što mi je htjela reći, bilo mi ju je žao jer je sa 12 godina morala naći način kako da prođe kroz vrlo bolne životne situacije i nastavi normalno funkcionirati. Osim mamine bolesti, bila je suočena sa razvodom roditelja, strahom za egzistenciju, preseljenjem u novu školu i kvart, te frustracijom zbog školskog uspjeha koji joj je trebao za upis u željenu gimnaziju. Puno toga za tako maleno biće, koje je dotada živjelo kao pod staklenim zvonom, paženo i maženo od sviju nas.
Uglavnom, ja se odonda ne uplićem u konje i bilo što vezano uz njih, dajem joj njezin prostor. Prije godišnjeg mi je ponudila da me nauči jahati. Toga dana sam se osjećala kao da letim, jer sam dobila i fizičku potvrdu da sam dobila ulaznicu u njezin svijet, da više nema sfera gdje je mami zabranjeno. Ja se konja bojim i iako sam letila od sreće zbog njezinog poziva, diplomatski sam ju odbila.
Jučer ujutro me zamolila da ju odvezem u klub i da povedem i mlađu kćerku, da bi voljela da obje jašemo. Smrzla sam se od straha, no osjećala sam da nema uzmaka, da je to poziv koji se ne smije odbiti. Malena je skočila od sreće kad je čula da ide na jahanje, a ja sam otvorila reiki s namjerom da sve prođe najbolje za sve nas i da bude ono što treba biti. Kad smo došle tamo prvo nam je pokazala sve konje, te su njih dvije otišle u boks očistiti i pripremiti konja za jahanje, a ja sam ostala stajati kod bolesnog konja. Radi se o pastuhu kojem su se crijeva spustila u jaja i silno pati od bolova, međutim ne mogu ga operirati jer ima problema sa disanjem. Htjeli su ga uspavati jer se muči već 2 mjeseca, no pokazao je određene znakove poboljšanja i ostavili su ga još koji dan na životu. Nero je stajao na mjestu i vrlo teško disao, sa svakim udahom i izdahom mu se napinjalo čitavo tijelo, ocrtavala su mu se rebra, širile nozdrve,… tako divan konj, naprosto mu nije još vrijeme da umre. Lagano sam mu poslala reiki sa pitanjem želi li ga. Njegov odgovor je bio takav da me zanio i samo sam osjećala kako energija struji prema njemu poput nabujale rijeke i kako ju on sa zahvalnošću prima. U isto vrijeme su se svi konji u našoj blizini sjatili na vrata svojih ograda, načulili uši i gledali što radim. Pazili su svog frenda, time su pokazali koliko ga vole i koliko i oni osjećaju energiju i to je bilo fascinantno za doživjeti. Ogromna kobila iza mojih leđa ne samo da je motrila nego sam osjećala njezinu želju na svojim leđima da i njoj dam reiki, sva leđa su mi bila vruća od njezine potrebe i energije poruke koju mi je slala. Nakon što sam osjetila da je protok energije oslabio, otišla sam pogledati što rade moje cure i u tih 5 minuta se Nero, bolesni konj, spustio na pod i jako zakašljavao. Kad sam došla do njega, ležećki je mirno jeo sijeno. Kad me spazio, polagano se digao i došao do ograde. Ja se zaista bojim konja i ne bih se osjećala ugodno da ga trebam pomaziti, on je to osjetio i nije tražio draganje, no dao mi je do znanja da želi još reikija i da mi je zahvalan. Opet sam otvorila kanal između nas dvoje i slala mu energiju a on je mirno i dalje jeo sijeno, a disanje mu se osjetno smirilo, te su mu grčevi tijela bili gotovo neprimijetni. Teško je opisati taj osjećaj zahvalnosti prema univerzumu što imam mogućnost korištenja energije za svoju i tuđu dobrobit. Dosada sam puno puta pomagala drugima, ali ovo jučer je poseban osjećaj.
Uglavnom, to sam ispričala sestri i nakon 2 sata me ponovno zvala vrišteći od smijeha. Naime, tata ima velike bolove u ramenu i neku izraslinu na tom mjestu. Obzirom da moji roditelji zaziru od nepoznatog, pa tako i reikija, nisam se niti nudila da mu olakšam, polazim od stava da oni znaju što ja radim i da će tražiti sami ako smatraju da im to treba. Sestra im je pričala što sam joj rekla na što je mama, koja je jako u vjeri i čak je i negativno nastrojena na reiki, rekla „pa što ga ne daje tati da mu bude bolje, a bome i njoj da ju napunim energijom jer je već iscrpljena od brige za oca“. I onda u nastavku citiram: „pa kad može liječiti konje, što ne bi i tatu“. Ovaj je naravno rekao da nije on konj, na što je nastala sveopća lava smijeha i u tom raspoloženju su me i nazvali. Smijala sam se sa njima, to je njihov način da mi daju do znanja da smo drugačiji, ali da se prihvaćamo i možemo se zajedno smijati na tuđi račun. Na kraju su me zamolili da im dam reiki, što sam s ljubavlju učinila. Moja sestra se nije sjetila da ga može dati i ona, ne osjeća se spremnom, i to je skroz u redu, no zna da ima mene i s povjerenjem se stavlja u moje ruke. Jučer mi je spomenula da bi voljela da radim sa njezinim sinom vezano za njegov stav prema uspjehu, što ću učiniti sa zadovoljstvom, ako će on to htjeti.
Zašto sve to pišem i kako izgleda moj današnji dan na petogodišnjicu obilježavanja životne panike. Ustala sam u 5 ujutro kako bih imala dovoljno vremena da budem u miru sama sa sobom i imala priliku da se koncentrirano bavim pisanjem radionice. Dan mi je inače prekratak, jer osim dva posla koja radim, sam i samohrana majka, te mi na kraju ne ostaje gotovo ništa vremena za pisanje radionice što me počelo frustrirati jer imam silnu potrebu svoje znanje staviti na papir i omogućiti onima kojima je potrebno da preko mene dođu do njega. To je poziv duše, a kad duša ima potrebu za nečim, ona nađe svoj put. I tako mi je jučer jedna draga osoba sugerirala da se dižem rano ujutro i iskoristim najplodniji dio dana za svoje pisanje. Bingo. To sam učinila jutros i prvih pola sata sam uživala u tišini doma i meditaciji u kojoj sam dobila prekrasne uvide, a ostatak provodim pišući ovaj tekst, jer osjećam da je danas puno bitnije obilježiti ovaj jubilej, nego napisati 2 stranice radionice. I zaista uživam u pisanju, a i u blagoslovu svog života i svemu onome što kroz njega imam mogućnosti dati ljudima koji me okružuju. Osjećam da sam ovdje sa razlogom i da sam instrument kojim božansko zadovoljno gudi. Zahvalna sam mu što me izabrao, dao mi priliku za novi početak i što me vodi iz situacije u situaciju tamo gdje trebam biti i da u svakom tom momentu vidim duboku svrhu i smisao. Život je lijep. Uprkos i zahvaljujuć svemu što nam se dešava.