10
velj
(LAŽNI) BRAK
Od malena nas odgajaju, barem su mene odgajali, da je udaja sastavni dio života i da žena između ostalog potvrđuje svoju vrijednost i brakom. Sjećam se svojih razgovora sa prijateljicama, u dobi od 10tak godina, svaka je maštala o idealnom braku, a na lijepe žene koje su gurale kolica i pored sebe imale zgodnog muškarca smo sve slinile J Dakle, nije bilo sumnje, kad odrastem moj zadatak je, između ostaloga bio, i udati se, jer ako to ne napravim, nisam sve napravila. Uf.Uf. Uf. Imam dvoje ženske djece i nadam se da sam ih drugačije odgojila, da na brak drugačije gledaju i da na njega ne gledaju kao nešto što po defaultu moraju, nego će jednog dana u tu instituciju ući samo ako osjete da pored sebe imaju čovjeka koji poštuje i voli ono što one jesu, a ne ono što bi on htio da budu. S druge strane, one imaju svoj put i sigurno će napraviti najbolje za sebe, ma štogod ja željela za njih, a ja sam tu da im čuvam leđa i pratim ih na tom putu svojom ljubavlju i prihvaćanjem.
Da se vratim na temu. Dakle, kao i svaka „normalna“ djevojčica (norma=normala) sam sanjala o princu na bijelom konju, o bijeloj vjenčanici, slatkoj dječici, … kratkorečeno o idili koju je Pepeljuga doživjela nakon što se udala za princa.
I eto ga, došao je i taj dan da sam pomislila, vau, on je taj, moj princ, onaj o kojem sam sanjala čitavo svoje djetinjstvo. Fizički je zaista to i bio, visok, markantan, meni zgodan, lijepe ruke i uvijek odlične cipele (što mogu kad se palim na manikirane muške ruke i dobre cipeleJ), ugodan glas, uglađen, pristojan, obrazovan, okružen prijateljima, zanimljivog društvenog života, iz fine familije, inteligentan, moralan (tako mi je onda izgledao, dala bih ruku u vatru da je najmoralnije biće na ovom svijetu), situiran,… ma što da vam pričam, no najvažnije, lud za mnom. Doslovce je plazio za mnom, dahtao mi za vratom svaki dan, jer radili smo zajedno, bio mi je šef, zaposlio me na moj prvi posao nakon završenog faksa. Godila mi je tolika pažnja, godilo mi je sve u vezi sa njim i nije mi trebalo dugo da se totalno zalijepim, da oslijepim i izgubim razum. Kad su ga moji roditelji upoznali komentar je bio bježi glavom bez obzira, naravno da sam mislila da nisu normalni i da mi ne žele dobro, jer kako bježati od princa koji je konačno ušao u moj život, koji je toliko pažljiv i toliko me voli, a zadovoljava sve elemente slike koju sam čitavo svoje djetinjstvo marljivo slagala u svojoj glavi. Sad bi jedan dio mene rekao da su bili u pravu, no onaj drugi jako dobro zna da nisu bili, jer on je bio moj najbolji izbor, moj najveći životni m(učitelj). Da nisam uz njega prošla sve što sam prošla bila bih zakinuta za ono što danas znam, a najbolje škole su često vrlo skupe, za što čovjek obično ne žali novaca, pa tako niti ja ne žalim svoje najveće blago, a to su godine mog života.
Naša idila je trajala kratko vrijeme, nakon čega je krenuo niz godina u kojima sam pokušavala sve čega sam se sjetila da vratim onog muškarca s početka priče, stalno sam se čudila što sam krivo napravila da je princ na bijelom konju negdje nestao i da ga ne mogu nigdje pronaći.
Nakon što sam sva sretna rekla roditeljima good by i preselila u njegovu rezidenciju, vrlo brzo sam shvatila da zajednički život baš i nije film o kojem sam sanjala. Bila sam Pepeljuga, ali ona s početka priče, a ne ona s kraja, a on se iz princa pretvarao u maćehu. Tonula sam sve dublje, svaki dan bila sve veća krpa i svaki dan se pitala što radim krivo, što sa mnom ne valja, zašto mu nisam dovoljno dobra, zašto ne vidim u njegovim očima da vrijedim i da me cijeni (hahaha, kako mi je sada to smiješno), zašto nema potrebu provoditi vrijeme sa mnom, zašto su mu prijatelji draži, …. toliko je tih zašto bilo da sam nakon nekog vremena prestala postavljati ta pitanja, počela tražiti opravdanja i uvijek se ispočetka trudila biti ono što on hoće ne bi li me primijetio, ne bi li me volio. Hvatala sam se na svaku trunku njegove pažnje jer je to bio dokaz da ide na bolje, da nešto vrijedim, opraštala i gutala ono što bih najboljim prijateljicama rekla da ne čine niti u ludilu. Da se razumijemo, nije me tukao, nije pio, nije se drogirao, dapače, pristojno je zarađivao, imali smo pomoć u kući, ništa mi nije falilo u materijalnom smislu, podosta smo i putovali, imali širok krug prijatelja, predivno dijete, …. netko izvana bi rekao idila, jer zaista nam je život na van tako izgledao, oboje smo se trudili da tako izgleda, svatko na svoj način. Radilo se o tome da me nije cijenio, da ga nije zanimalo što mislim, što radim, čime se bavim, da mu se nije provodilo vrijeme sa mnom, da je postojao samo on i njegove potrebe, nitko drugi nije bio bitan, on je svoje dobio, imao je nešto za pokazati izvana, i više to nije bilo zanimljivo, ja sam bila kao i bilo koja stvar u njegovom ormaru. Ljubavi mu nije trebalo, barem ne od mene, pričali smo drugačijim jezicima, nismo se čuli. Pokušavala sam mu objasniti da sam nesretna, uopće to nije mogao razumjeti, a i kako bi kad niti ja sebi nisam mogla objasniti što se dešava. Znala sam da se osjećam bijedno i nevoljeno i mislila da je on kriv zato što me ignorira, međutim niti u jednom trenu mi nije palo napamet da sam ga izabrala samo zato da bude prema meni takav kakav je bio, da sam od prvog trena kad sam ga upoznala na intuitivnoj razini prepoznala idealnog partnera za sebe, onog koji će vrlo brzo i vrlo intenzivno probuditi sve moje osjećaje manje vrijednosti koje sam tako uspješno sakupljala u djetinjstvu. Svi obrasci koje sam pokupila su isplivali na vidjelo i vjerojatno bili vidljivi i razumljivi svima osim meni samoj.
Htjela sam da me voli, ne znajući da je preduvjet da te netko voli taj DA BEZUVJETNO VOLIŠ I PRIHVAĆAŠ SEBE. Ja sebe nisam voljela, niti sam u sebi vidjela kvalitetu, a htjela sam da ju on vidi!!!?!?!?! Koja zabluda i totalna nemogućnost. Kako netko može u nama vidjeti kvalitetu, ako mi mislimo da ona ne postoji, ako ju mi ne osjećamo. Drugi u nama pronalaze samo ono što mi jesmo, odnosno mislimo da jesmo. A ja sam tada bila osoba koja nije vjerovala u sebe, sa totalno srozanim samopouzdanjem, koja je trebala princa da ju spasi, osoba koja se bojala biti ostavljena, koja je vapila za nježnošću i pažnjom, pohvalom, osoba koja je mislila da će muž i dijete izbrisati sve strahove i učiniti život čarobnim. I dobila sam sve suprotno. Jao, kako sam bila ljuta na Boga, prestala sam biti i vjernik, jer kako mi je on to mogao napraviti kada nisam ništa zgriješila, kada sam davala najbolje od sebe. Ah, koja zabluda. Bog mi je dao upravo ono što sam tražila, muškarca koji je objedinjavao sve karakteristike mojih roditelja i koji me uspješno kritizirao (nikad nisam bila dovoljno dobra, uvijek sam bila nesposobna – moja mama) i zanemarivao (tata je uvijek migoljio iz kuće i oduvijek su mu djeca i žena bile teret kojeg je volio zanemariti). Vau. Bravo. Pet. Odlično sam izabrala, imala sam u njemu 2u1. I još sam se žalila. I iako sam htjela van iz čitave te priče, nisam mogla, nisam imala snage, hrabrosti, volje, samopouzdanja, u meni je postojala nada da će se sve promijeniti, nisam htjela djetetu uzimati oca, …. no ako ćemo biti iskreni, nisam imala muda (sorry for my french).
Trajalo je to 16 godina, nije mi cilj govoriti o njemu ružno, jer i ja sam njemu bila m(učiteljica), sigurno sam u njemu budila itekakve rane, tražila sam ono što nije mogao dati, jer njemu nije bilo dano. On je imao strah od ljubavi i prepuštanja, strah od toga da ne bude najbolji, strah od toga da će vanjski svijet vidjeti da se boji i osjeća malenim, morao je sve kontrolirati i čvrsto držati u svojim rukama, jer jedino se tako osjećao sigurnim, njegova vanjska slika je trebala biti savršena i moja svrha je bila samo u tome da ju takvom držim, lijepa žena koja rađa lijepu djecu i ne buni se previše, gleda u njemu Boga i divi mu se. I zamisli, ja to nisam htjela, tražila sam više. Sad znam da je njemu bilo jednako grozno kao i meni, da ga je bolilo kao i mene, da sam u njemu uvijek i ispočetka dirala živu ranu. Nisam sigurna da on to danas osjeća i zna, čak ne vjerujem niti da zna da mu je davno oprošteno za sve (zato što sam prvo sebi oprostila za sve slabosti, optuživanja, „propuštene“ godine, …) i da sam mu istinski zahvalna za sve, jer da nije bilo njega, danas ne bih bila to što jesam. Dao mi je predivnu djecu, na njima sam mu zahvalna ne samo za ovaj nego i za ostale živote. Ponekad bi bude žao što nije svjestan njihove vrijednosti i što ne zna uživati u očinstvu nego od njega bježi, kao i od bilo koje druge situacije koja zahtijeva emotivnost ili vrijeme koje bi trebao uzeti od sebe i svojih potreba. No, opet, to je njegov put i najbolje za njega, a i za moju djecu, jer one su birale roditelje i sigurno sve to ima velikog smisla.
U tih 16 godina je bilo svega i svačega, imala sam prilike otići puno puta, no nisam. Kako nisam mogla otići sama, život me na to natjerao, dao mi je drugu priliku kroz veliku nepriliku. Nisam se slušala, bojala sam se, i život me gurnuo u moje strahove i moj mrak. Dobila sam karcinom dojke. Lijeva dojka, partnerstvo. Čudno?! Odmah sam znala zašto karcinom i iako odmah nisam mogla reći hvala mu, nego mi je trebalo moje vrijeme prihvaćanja, plakanja, očajavanja, i svega što uz to ide, niti u jednom momentu me nije čudilo da sam ga dobila.
Tada mi je ex suprug zaista trebao, barem sam mislila da mi treba. No, on više nije trebao mene, jer je njegova idealna slika bila porušena, vidio je situaciju kao idealnu priliku da se riješi žene koju već dugo nije smatrao odgovarajućom, ali isto nije imao želje, snage ili volje okončati taj brak ranije. Odlučio je ne suportirati me u liječenju, niti financijski niti moralno, silno se uvrijedio na moje napore da potrebne skupe lijekove pokušam uvrstiti na listu hzzo kroz medijski istup jer je to shvatio kao atak na sebe i okrenuo mi leđa kao da ne postojim. Tada sam ga zbog toga optuživala, mrzila, osjećala se izdanom do kraja, pitala se imam li uopće vrijednosti kada onaj čiju djecu sam rodila ne želi da ja živim, ako zbog ničeg drugog, zbog te djece, međutim nakon 5 godina mogu mu jedino reći hvala. Ne znam kako on živi sa svojom savjesti, to ostavljam njemu, međutim, voljela bih da jednog dana sazna da mu je oprošteno i da sam mu beskrajno zahvalna, jer da je bio samo malo bolji odustala bih od svog svjetlog puta i nikada ne bih spoznala tko sam i što sam.
Dakle, ostala sam sama, bolesna, bez novaca, bez perspektive, sa jednim skroz malim djetetom koje me beskrajno trebalo i jednim koje je ulazilo u pubertet i koje nije moglo prihvatiti da je mama bolesna i da se njezina obitelj raspada i da se njezin život mijenja, bila je beskrajno ljuta na mene. Bilo mi je tada jako teško. Pitala sam se ne bi li bilo bolje da me nema, da svima olakšam, da se naprosto predam. I kako to obično biva, uvijek se sve dešava onako kako treba, u moj život je ušla Ana Rukavina i njezina borba za život. Ona je pisala ŽELIM ŽIVOT. Kada je umrla, plakala sam 2 dana za ženom koju osobno nikad nisam upoznala, koja je željela život, identificirala sam se sa njom i vidjela i svoj kraj. Bila sam beskrajno tužna no nakon 2 dana samosažaljenja sam shvatila da nema mjesta tuzi jer JA ŽELIM ŽIVOT, po prvi puta u svom životu sam željela život, iako nisam imala nikakvu garanciju da ću ga imati i kako će on izgledati. Gledala sam svoju djecu, svoje divne cure i znala da želim biti tu za njih, da želim biti zdrava i zbog njih, da ih želim gledati kako odrastaju, da im želim pomoći na putu da postanu sretne žene, da želim da se na svoju mamu ponose i da od mene uče pozitvnom pristupu životu, da od mene uče da čovjek ide hrabro naprijed i kad se sve ruši. I po prvi put sam osjetila da zaista živim, da sam sretna, da imam cilj, da mi nitko u tome ne treba, nikakve štake, nikakvi prinčevi. Uzela sam svoj život u svoje ruke i krenula na put prema sebi. Najbolji mogući put.
Obzirom da je meni jako puno trebalo da odrežem pupčane vrpce svih svojih strahova, kako da ne budem zahvalna svima onima koji su mi u tome pomogli, bez obzira što su njihove metode bile jako bolne i bez obzira što su oni tada svjesno znali da mi rade loše (iako je to za mene bio najbolji mogući put).
I iako je naslov LAŽNI BRAK, lažni je zato što nije bio iz međusobne ljubavi, nego iz ljubavi svakog prema sebi, svak je u njega ušao da nešto nauči o sebi, da prereže pupčane vrpce prošlosti i svih obrazaca koje smo donijeli iz nje. Tada to nismo znali niti razumjeli i iz tog nerazumijevanja svatko je rješavao svoje rane što nismo koristili kao temelje za međusobno povezivanje, nego kao mine za fizičko ubijanje.
Pravi brak je onaj u kojeg ljudi uđu svjesno, potpuno i bezuvjetno videći i prihvaćajući sebe i svog partnera, upravo onakvi kakvi jesu, a ne onakvi kakvi bi željeli biti. Ljubavni odnosi su najveća radionica života, omogućavaju najveće mogućnosti „rada na sebi“ jer povezuju ljude na svim nivoima, duboko ih otvaraju i čine ranjivima, a sve su to pretpostavke za napredak i razvoj, za otkrivanje svog svijetlog puta.