Jučer sam se vraćala sa predivnog vikenda i stigavši u zagrebačku zračnu luku zazvonio mi je telefon. Riječi „Draga Bojana, naša Vesna je jutros umrla“ još mi zvone u ušima. Nije bilo neočekivano, ali nikad za tako nešto nije pravi čas. Draga Vesna, rođena na Božić, umrla na Valentinovo, koliko je samo simbolike u danima tvog rođenja i smrti. Iako sam beskrajno tužna, osjećam da si nam željela reći „ŽIVOT NASTAJE IZ LJUBAVI, LJUBAV JE SVE, BEZ LJUBAVI NEMA ŽIVOTA“.
Znam da je tvoj zadatak ovdje na zemlji završen i želim vjerovati da je simbolika Valentinova poručila da si otišla u miru, svjesna da si svoje poslanje ovdje odradila do kraja, maksimalno predano i u svom stilu. Još se sjećam našeg boravka u Amsterdamu, jedne službene večere na kojoj smo bile okružene brojnim ženama koje su, kao i mi, preživjele. Vodile smo razgovor sa grupicom za stolom kada se sa zvučnika čulo „I will survive“. Ustale smo, zaplesale i zapjevale svakom svojom stanicom. Tada si mi rekla, „to je naša himna“. I iako više nisi tu, znam da si preživjela, odnosno živjela upravo onoliko koliko si željela, upravo onoliko koliko je trebalo da završiš sve ono što si htjela dati svijetu oko sebe. I znam da sada odozgora gledaš na sve nas i da si zadovoljna i mirna. I čujem tvoj smijeh. Znam da si dobro, gdjegod da ideš.