Većina osoba sa kojima radim osjeća da im često nedostaje energije i da su većinu vremena umorne. Kada im kažem da bi trebale osloboditi određeno vrijeme samo za sebe, vrijeme kada ništa neće raditi i kada će se zabavljati ili si jednostavno ugađati, obično kažu da je to nemoguća misija zbog raznoraznih razloga. Tada često postavim trik-pitanje: “A kako to da ste sada ovdje?” Uspjele su osloboditi to vrijeme i zanemarile su svoje uobičajene obveze za nešto što smatraju korisnim i vrijednim. Nemoguće je postalo moguće J No ostaje pitanje “mojeg” vremena? To je danas postalo luksuz i gotovo (ne)dopušteno!
Često sam i sama u istoj zamci, osjećam da dan ima premali broj sati za sve što MORAM ili ŽELIM obaviti. Često osjećam da trčim kao muha bez glave sa obaveze na obavezu, ponekad čak i riskirajući život ili sigurnost jer uvijek negdje jurim i žurim i ne štedim papučicu gasa (nadam se da ovo ne čita policija J). Treba mi neko vrijeme da skužim što radim i da se resetiram, no još uvijek nisam došla u fazu da se uvijek ispočetka ne vratim na startnu točku istog obrasca „nemam pravo na svoje slobodno vrijeme, odnosno vrijeme kada ne moram raditi ništa“.
Jednom sam razgovarala sa jednom osobom koja mi je rekla da Bill Gates i ja imamo isti broj sati u danu na raspolaganju. Kad sam to čula u meni se desio „aha efekt“, kao da me netko naglo otrijeznio. Spoznala sam da jako loše upravljam svojim vremenom, i to zato što ga ne cijenim. Ako je vrijeme provedeno u ovom životu jedino što imam, znači da ne cijenim jedino što imam. Ej, čovječe!!!!! Kao što se novac povjerava najboljem upravitelju ili banci da ga oplode ili čuvaju, tako se i vrijeme poklanja onima koji njime najbolje upravljaju. Da bismo mogli njime upravljati, moramo ga cijeniti i osjećati kao naše najveće blago. To znači da ga trebamo rasporediti prema sebi i svojim potrebama i prioritetima i da si u danu trebamo ostaviti dovoljno vremena samo za nas, vrijeme kada možemo biti sami sa sobom, ne raditi ništa, ne misliti na ništa. Dovoljno je i 15 minuta dnevno, ali neka to bude svakodnevno 15 minuta i neka postane pravilo. Što ćemo si više slobode u smislu svog vlastitog vremena davati ili dozvoljavati, to će nam više vremena ostajati, naprosto će se sve organizirati samo od sebe upravo onako kako nama treba, da sa vrlo malo energije obavimo sve što je potrebno i da nam ostaje dovoljno vremena za sve naše potrebe i prohtjeve. To je pravilo univerzuma, no nije na djelu jer mu ne dajemo priliku da bude.
Stoga, budimo dobri upravitelji svog vremena i naučimo reći NE svemu što nam to isto vrijeme uspješno krade, a da toga nismo svjesni.
U knjizi Plan samopouzdanja piše:
Morate reći “ne”:
1. kada ste već ionako preumori od posla
2. kada ste umorni i u stresu
Imate pravo reći “ne”:
1. kada je to nešto što ne želite napraviti
2. kada vas se ometa u nečemu što želite napraviti
3. kada neće biti zahvale
4. kada je ljudima normalno da to napravite i iritira ih kada to nije tako
Dobro je reći “ne”:
1. kada postoji nešto što biste radije radili
2. kada smatrate da ste zaslužili vrijeme samo za sebe
Ja sam shvatila da je moje najbolje provedeno vrijeme ono kad legnem na trosjed u dnevnoj sobi i ne radim i ne mislim ni o ničemu. Naprosto ležim i osjećam svaki dio svog tijela. Ne razmišljam o tome da trebam meditirati, što trebam obaviti, koliko će to odmaranje trajati, da bi bilo dobro nešto pročitati,… ma baš ništa. Iz toga „ništa“ obično nastane sve, jer nakon svega nekoliko minuta provedenih u tom stanju obično dobijem nevjerojatnu inspiraciju za nešto veličanstveno u čemu uživam ili riješim neki problem koji mi se činio neriješiv ili samo dobro odmorim i napunim tijelo i svježa i orna krenem u svoje svakodnevne obaveze.
Shvatila sam da sam najveći napor svog života već uradila time što sam svoju beskonačnu dušu inkarnirala u ovo malo i ograničeno tijelo. Obzirom da je unutar mene beskraj, te da sam uspjela beskraj staviti u određene fizičke granice, zaista više od toga u ovom životu ne moram napraviti, nego samo dozvoliti beskraju da djeluje kroz mene, a to mogu samo tako da utihnem i tijelo i misli, DA NE RADIM NIŠTA. I iz tog ništa zaista dolazi sve. BESKRAJ koji je u meni.