Prije nekoliko dana sam dobila mail od drage prijateljice koji me potakao na razmišljanje:
„Život mi je pokazao da su stvari uvijek u nekakvoj ravnoteži i da kanali
kojima dobijaš nisu nužno oni kojima daješ.
Energija se stvarno vrti, svi smo mi povezani i na kraju
uvijek dobiješ sve što daš, stvarno ti dođe od nekud i bez da tražiš.
Dakle ja to znam, to znam već jako dugo… I opet mi se dogodi (često!?) da
u glavi vrtim film o nekom tko nije ispao fer. Nešto sam mu dala a on mi
nije uzvratio – zahvalnošću! Koji EGOTRIP!
Naravno to nije tako uvijek! Većinom imam ravnotežu – znam dati ali znam i
tražiti- i dobijem. Možda je u tome caka, prezirem sebe kad osjetim da
tražim. U biti mrzim žicericu u sebi.
Htijela bih dati a da osjetim samo sreću.
Htijela bih voljeti bez da tražim nešto zauzvrat.
Htijela bih ne kritizirati- osjetiti ljude ne samo na njihovoj sitničavoj
površini- stvarno osjetiti da smo jedno!
KAKVA BI TO BILA IDILA!“
Zadnji pasus je ključ zavrzlame jer:
1.”Htijela bih dati a da osjetim samo sreću”
Kada dajemo srcem uvijek osjećamo sreću, bez da ju tražimo kao protuuslugu. Davanje je uvijek jedino i isključivo primanje jer njime sebi dajemo do znanja DA NEŠTO IMAMO. Da nešto nemamo, ne bismo to mogli dati. Kakva je to ustvari sreća kada se unutar sebe osjećamo toliko bogati da možemo od sebe nekome dati. Nebitno je da li dajemo svoje emocije, materijalne stvari, vještine, vrijeme, iskustvo,…. bitno je da to sve imamo i da kroz davanje osviještavamo koliko smo moćni. Dakle, nema davanja bez primanja, to je nemoguće. Poanta je da shvatimo da uvijek dajemo samo sebi. Kad to shvatimo nestaje strah od davanja, a umjesto njega se rađa zahvalnost i radosno iščekivanje zbog svih budućih davanja. I što više dajemo, više primamo i time automatski imamo još više za dati. To je formula stvaranja obilja na bilo kojem planu, počevši od obilja ljubavi do materijalnog obilja, koje je najmanje važno, ali dolazi samo po sebi kao posljedica osjećaja obilja kojeg razvijamo unutar sebe.
2.”Htjela bih voljeti bez da tražim nešto zauzvrat”
Istinska ljubav je uvijek i isključivo davanje bez primisli o njezinoj uvjetovanosti primanjem. Ako te ja volim zato što mi ti daješ osjećaj sigurnosti, onda ja ne volim tebe, nego osjećaj sigurnosti, a ti si samo instrument uz kojeg mislim da to lakše ostvarujem. Ako te ja volim zato što si mlad i lijep, onda to znači da te neću više voljeti kad ostariš ili postaneš ružan. Ako te volim zato što bilo što trebam od tebe, ne volim tebe, nego ono što ti imaš. Nazovimo stvari pravim imenom, to nije ljubav nego trebanje. Ljubav naprosto je, ne možeš je kupiti, stvoriti na silu, ukrasti, uvjetovati, planirati. Možemo ju jedino njegovati kao što njegujemo najnježniji cvijet, jer toliko smo bogati koliko je možemo osjetiti unutar sebe i dati drugome.
3. “Htijela bih ne kritizirati- osjetiti ljude ne samo na njihovoj sitničavoj
površini- stvarno osjetiti da smo jedno!”
To je lako, a stvar je odluke. Kao što ujutro odlučimo oprati zube da nam ne bi smrdilo iz usta, jednako tako možemo odlučiti prihvaćati druge ljude oko sebe upravo onakve kakvi oni jesu. Svako neprihvaćanje drugoga reflektira neprihvaćanje sebe. Uvijek nam se na drugome sviđa ono što nam se sviđa u nama samima, jednako tako uvijek nas iz cipela izbaci ono što ne možemo prihvatiti unutar sebe, nešto što si zamjeramo, a da toga nužno nismo niti svjesni. Podsjetilo me to na jedno nedavno zamjeranje jednoj dragoj osobi. Bila sam ljuta zbog određenog ponašanja i odlučila sam pročeprkati po toj ljutnji jer već imam iskustvo da iza svake ljutnje stoji neko moje zamjeranje mene prema meni. Napisala sam zbog čega se ljutim i već pišući sam se počela smijati, jer mi je odmah bilo jasno da mi to smeta kod mene same. Osobi sam zamjerala što je inertna, a zaboravila sam koliko se ljutim na sebe zato što ne nalazim dovoljno vremena za pisanje i pripremu radionice, što se loše organiziram i uludo gubim vrijeme, umjesto da sjednem i primim se posla. I vidjevši moj stvarni problem, prvo sam u mislima osobi poslala ljubav i zamolila ju za oproštaj što sam joj zamjerala, a zatim sam oprostila sebi što sam se mentalno bičevala, što sam bila puno gori krvnik prema sebi nego što bi bio bilo koji profesionalni. I sjetila sam se da ne moram napraviti ništa, da sve sam već napravila samim tim što sam se kao bezgranično biće utjelovila u ovom malom tijelu, to je samo po sebi najveći napor mog života i nakon njega više nije potrebno mučiti se, nego ići slobodno i nesputano kroz život u kojem smo ionako vođeni svojim višim jastvom. Poanta je očistiti svoje misli, zamjeranja, strahove,… kako bismo jasnije čuli i vidjeli sebe.
I to me vraća na jednu od rečenica iz maila „Možda je u tome caka, prezirem sebe kad osjetim da tražim. U biti mrzim žicericu u sebi.“
Tu se krije nerazumijevanje onoga što jesmo i onoga što mislimo da jesmo. Kada se duboko prihvaćamo i volimo, tada ne možemo prezirati niti jedan dio sebe, jer svaki nečemu služi, bez svakog ne bi bili to što jesmo, a baš takvi trebamo ovom svijetu. Da je na zemlju trebao doći novi Buddha ili Isus, utjelovio bi se, no nije, došli smo mi, upravo takvi kakvi jesmo. Došli smo zato što smo to zaslužili, što smo ovjde potrebni, baš takvi kakvi jesmo. Dakle, ne moramo biti drugačiji, ne moramo se mijenjati, ne moramo ništa osim biti i voljeti se. Jer VEĆ JESMO. Samo to trebamo osvijestiti.
I tome služe sve situacije u našem životu, svi mailovi koje smo napisali, svi ljudi koji prolaze kroz naš život. Sve nas to navodi da se na kraju sjetimo DA JESMO. I takvi kakvi jesmo smo savršeni. Kad prihvatimo i zavolimo svoje savršenstvo, onda prihvaćamo i volimo svačije i tada u nama nema potrebe za kritikom, niti za mijenjanjem bilo koga. Tada jedino što možemo je voljeti sve i svakoga oko nas. A kada osjećamo ljubav, onda smo mi sami ljubav.