PRIHVAĆANJE ILI „JEBE MI SE“
Citat iz knjige „Jebe mi se“, John C.Parkin
„Prihvatiti sve, kakvo jeste, je divno stanje kojemu naginjemo. Osjetite ga: kako bi bilo sebe prihvatiti onakvim kakvi jeste, ni tanji ni viši ni boljeg izgleda, baš kakvi ste sada? Kako bi bilo prihvatiti svoj život kakav jeste: posao, obitelj, prijatelji, seks, perspektive stvari, čitava vražja stvar, baš kakvi jesu u ovome trenutku? Kako bi bilo prihvatiti svijet – sjeban, kaotičan, zagrijan, razoren ratom, zakrčen pohlepom – kakvav već jeste?
Pokušajte danas. Pihvatite stvari koje ne idu prema planu; ljude koji vas ne tretiraju onako kako biste htjeli; loše kao i dobre vijesti. Počnite se osjećati dobro iznutra. Zapamtite, ne morate stalno kukati i kritizirati. Pa ako i osjećate šugavost (kao što je svi osjećamo ponekad), nastojte prihvatiti taj osjećaj također, ne tražeći izvanjskoga krivca. “
I iz iste knjige nekoliko stranica dalje:
„Naravno, mogli bismo poći i kroz misaoni proces koji će ponijeti naš stroj za perspektivu u stratosferu.
Ovako nekako: samo sam jedan između 6.5 bilijuna ljudi na ovoj planeti u ovome trenutku. Tj. jedna osoba među 6,500,000,000 ljudi. Živimo na zemlji koja se vrti 67,000 milja na sat kroz prostor oko Sunca koje je centar našeg solarnog sustava (dok se naš solarni sustav vrti oko centra Mliječnog Puta brzinom od 530,000 milja na sat).
Samo naš solarni sustav (zapravo malena mrljica unutar čitavog svemira) je zapravo jako prostran. A ovo je samo jedan od mnogih svemira. U stvari, izgledi su da tamo negdje postoji mnogo, mnogo naseljenih planeta poput naše, u drugim svemirima.
A to je još uvijek samo prostor.
Pogledajte vrijeme. Ako ste imali dva dobra poluvremena, boravit ćete nekih 85 godina na ovoj (Z)emlji. Vrsta broji tu negdje oko 100,000 godina, dakle vi ćete provesti tek 0.00085 posto povijesti čovječanstva na ovoj planeti. A čovjekov boravak na (Z)emlji je vrlo kratak u kontekstu života na zemlji (koja je stara 4.5 bilijuna godina); da je (Z)emlja bila tu kao ekvivalent jednoga dana (s Big Bangom koji je grunuo u ponoć), ljudi se ne bi pojavili sve do 23:59:58 sati. Znači tu smo negdje tek u zadnje dvije sekunde.
Život prođe u trenu. Relativno je malo onih koji su ovdje bili prije 100 godina. Kao što ćete i vi otići (relativno) skoro.
Dakle, s najpovršnijim pogledom na prostorni i vremenski kontekst naših života, totalno smo nevažni. Kako se stroj perspektive diže toliko visoko iznad šuma zaboravljamo što ta riječ i znači, vidimo samo još jedno svjetlo koje se kreće. Prelijepo je. Malo, blago ljeskajuće svjetlo. Krijesnica izgubljena negdje u svemiru. A krijesnica, na zemlji, živi samo jednu noć. Prekrasno bljesne, zatim nestane.
Tamo gore, visoko u našem stroju perspektive stvari shvatimo da su naši životi zapravo baš kao krijesnice. Samo što je zrak ispunjen s 6.5 bilijuna krijesnica. One divno sjaju za jednu noć. Zatim nestaju.
Dakle, jebemu, barem tada možete ZAISTA sjati.
Eto nas ponovno. Jeste li je kušali? To je bio kratki okus slobode. Ponekad ne traje dugo. Ali ima nezaboravan okus. Osobno sam ga uvijek kušao kada bih promišljao totalnu beznačajnost svoje egzistencije. Taj nalet slobode ima dobar okus: ako moj život već znači tako malo onda, jebiga, barem mogu dobro u njega uroniti i nasmijati se. „
Nema se što puno dodati (niti oduzeti) na ovaj tekst. Ako je naš ovotjelesni život samo tren u prostranstvima univerzuma, onda odlučimo taj tren živjeti punim plućima. Odlučimo ovog trenutka biti slobodni od briga što će biti, što bi bilo kad bi bilo, hoću li ili neću, vole li me ili ne, mogu li biti bolji ili ne, kako promijeniti sebe i sve oko sebe,…. naprosto budimo djeca, igrajmo se, doživljavajmo život sa radošću iščekujući svaki novi trenutak jer nam nosi nešto novo. Nemojmo se bojati promjena, jer je promjena jedino stvarna. Prihvatimo ih, izoštrimo svoju intuciju i predosjetimo ih, igrajmo se pogađanja, igrajmo se općenito. Nemojmo sebe uzeti previše ozbiljno, jer sve je neozbiljno kada se stavi u širu perspektivu. Kada upadnemo u vir života i na situaciju počnemo reagirati ozbiljno, sjetimo se da pogledamo na situaciju kao promatrač i odmah će nam biti lakše. Ako se još sjetimo pogledati na sitauciju iz perspektive svemira, shvatit ćemo da je su svi naši problemi jedno veliko NIŠTA. I ako su ništa, nemojmo ih držati, nego ih pustimo, neka padnu, neka odu od nas. Čemu ih držati svojom energijom zabrinutosti.
I to je sloboda ili JEBE MI SE. Za sve. Jer sve postoji bez obzira brinem li se ili ne. Ja sam samo mali dio toga što je SVE. No, istodobno SVE JE U MENI, jer SVAKI DJELIĆ U SEBI SADRŽI INFORMACIJU O CJELINI. I ako jesam sve, nema potrebe da se bavim sitnicama iliti nečemu što se zove problem.
Živimo slobodni, to je jedino što nam je dano i što toliko teško prihvaćamo. A tako je lako.